Židovi u kinokulturi Hrvatske 1896.-1945.

Tematski se krećući od početka povijesti filma 1896. i prvih projekcija u Hrvatskoj pa do Holokausta, ova knjiga prikazuje Židove kao putujuće prikazivače i vlasnike kinematografa, producente, glumce, crtače i animatore, distributere i uvoznike stranih filmova, filmske publiciste i kritičare. Autorica je u ovom pionirskom istraživanju židovske filmske djelatnosti istaknula njezin izuzetan povijesni značaj te je usporedila sa svjetskim, američkim tržištem filma.

Da bi se razumio i interpretirao uspon hrvatske filmske industrije i razvoj kinokulture, istražena je arhivska građa i periodika u Arhivu Jugoslavije, Hrvatskom državnom arhivu, Državnom arhivu Zagreba, Jevrejskom istorijskom muzeju u Beogradu te u nizu nacionalnih biblioteka i lokalnih arhiva (npr. Osijeka i Međimurja) te su u ovoj knjizi prikupljeni podatci iz triju relativno autonomnih povijesti: filma, društva i Židova.

„Knjiga Maje Vasiljević Židovi u kinokulturi Hrvatske 1896. – 1945. pojavljuje se kao svojevrstan šok u hrvatskoj filmskoj i kulturnoj historiografiji. Razlozi su tomu u činjenici da su rana i međuratna kinematografija ostale golema tamna mrlja u historiografiji hrvatske i jugoslavenske kinematografije… Dosad je ostala neprimijećena činjenica da su vlasnici najvećeg broja kinodvorana, odnosno prikazivačkih i distributerskih firmi u Hrvatskoj u doba kasne Banske Hrvatske, a potom i u međuratnoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevini Jugoslaviji, pripadali židovskoj zajednici… U cjelini knjige tako se otkriva jedna u konačnici potresna, nepoznata verzija naše filmske povijesti, odnosno činjenica da je tama zaborava dublja nego što smo mogli i pomisliti i da je ona dio jedne mnogo šire i dublje tame zaborava koju je prouzročio Holokaust.“

doc. dr. sc. Tomislav Šakić
filmolog, Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu

„Riječ je o prvoj studiji u regionalnim okvirima koja na tako temeljit način mapira i analizira elemente židovske kinokulture, s naglaskom na prikazivačkoj i produktivnoj filmskoj djelatnosti na teritoriju Hrvatske. Autorica prati složen povijesno-ideološki kontekst od prvih filmskih projekcija do Holokausta i zalazi u samu srž filmske djelatnosti uopće. Poseban je značaj ove studije u tome što osvjetljava relacije lokalnih hrvatskih filmaša i filmskih tvrtki s jednom od najznačajnijih kinematografija – Hollywoodom. Naime, u studiji se spajaju povijest Židova, filma i hrvatskog društva i povezuju s očuvanim i zaboravljenim nasljeđem. Iako je studija u osnovi historiografska, njezini rezultati uspostavljaju relacije s konceptima vodećih suvremenih teoretičara filma i medija o identitetu i kulturi sjećanja. Autorica promatra film kao mjesto sjećanja (lieu de mémoire), kako je taj koncept definirao Pierre Nora, i sjećanje kao locus artikulacije identiteta (Paul Grainge). Budući da su osnovni polovi prošlosti sjećanje i zaboravljanje, koje antropologinja Aleida Assmann smatra neodvojivim od pamćenja, autorica Maja Vasiljević daje elemente za reviziju kulture sjećanja i pamćenja Židova filmaša u Hrvatskoj.“

Vesna Perić
dramaturginja i teoretičarka filma