Blog

S engleskog preveo Saša Stančin

 

„Dakle, zašto ovo radim? Istina, pitanje je na mjestu. Nikad prije nisam napravio ništa slično.”

Theo se nečujno sam sebi nasmijao. Osmijeh mu se proširio i bore oko očiju namnožile kad je pogledao Minnette.

„I ne mogu vam baš točno reći kako mi je ili zašto ta ideja pala na um. Kad sam ugledao sva ta lica na zidu – gledao sam ih satima – nešto sam prema njima osjetio, kao da sam vas sve na neki način poznavao ili želio upoznati. Ne znam znate li, ali dobar će umjetnik u čovjeku potaknuti upravo to. Cijela izložba je divno postavljena – sigurno ste je vidjeli, zar ne? – ali ti portreti, pa, barem se meni tako učinilo, kao da im je svima mjesto negdje drugdje. Ne na zidu kafića, barem ne zadugo. Namjeravam ih sve redom pokupovati i udomiti ih.”

Zastao je i pogledao svoje ruke, taj zamotani portret.

Minnette ništa nije odgovorila, zato je nastavio, glasom jedva čujnim zbog fontane i ulične buke. „Pa, iskreno rečeno, iznenadilo me da toliko portreta pravi vlasnici, vlasnici poput vas, još nisu kupili. Ili da crtež nije kupio netko tko vas voli.”

Minnette je kimnula, podrugljivo se osmjehnula i zakolutala očima. „To ste baš zanimljivo primijetili. Moj je suprug moj portret trebao kupiti prije dva mjeseca, ali je to stalno odgađao. Baš je lijepo od vas što ovo radite. Kad sam dobila pismo, bila sam pomalo sumnjičava.”

Theo kimne. „To me nimalo ne iznenađuje i veseli me što ste ovako hrabri. Možda ću tako u Goldenu steći nekoliko prijatelja.”

„U svom pismu kažete kako ste ovdje pridošlica. Namjeravate li se ovdje nastaniti? Imate li tu rodbine?”

Starac je zastao, nakrivio glavu i zaškiljio. „Nisam baš siguran. Ali zasad ostajem ovdje i grad mi se jako sviđa. Jeste li ovdje proveli cijeli život?”

Minnette je poslije palo na pamet da je Theo vješto izbjegao njezin upit i nekako uspijevao postići da razgovor bude samo o njoj.

Postavio joj je pravu bujicu pitanja, a sva su bila krajnje primjerena i izrečena uz iskreno zanimanje. Gledao ju je ravno u oči, nikad nije skretao pogled i prema njoj se naginjao tako da naglasi potpunu usredotočenost. Kratko mu je opisala svoje djetinjstvo i školovanje, zanimanje knjigovođe, udaju prije pet godina za svoju srednjoškolsku ljubav i ispričala ponešto o svom životu u zajednici. Odgovori su joj bili općeniti, ali dovoljno konkretni da se stvori predodžba njezina svijeta.

Theo je sve to sažeo na jednostavan način. „Čini se da je vaš život jedna sretna priča, je li tako?”

Minnette je oklijevala s odgovorom. „Moglo bi se tako reći. Nije savršen, ali uglavnom… prilično sretan.”

Theo je osjetio kako postoji dulji, istinitiji odgovor. U glasu joj se čuo prizvuk žaljenja, ali nije se usuđivao ispitivati je o tome. Bio je zadovoljan s onim što mu je dala.

„I onda, gospodine Theo, jeste li darovali još portreta?”

„Draga moja, vi ste prvi.” Licem mu se razvukao širok osmijeh.

„Stvarno? Pa, počašćena sam. Ali zašto ja? Zašto ste kao prvog odabrali baš ovaj portret?”

Theo kimne, zadovoljan što se u tako kratko vrijeme među njima uspostavio odnos povjerenja.

„Da, zašto baš vi?” Polako je i zamišljeno udahnuo. „Pa, dva su razloga. Kad sam pregledao sva lica u galeriji i nakon što sam dobio ideju da im pronađem vlasnike, palo mi je na pamet da bi bilo dobro odabrati najljubaznije lice, najnježnije i onda taj portret darovati prvi. Nisam znao kako će moja ideja biti primljena, zato sam se zapitao, tko mi djeluje kao osoba koja bi bila spremna udovoljiti jednom starcu i njegovoj luckastoj ideji. Tamo je mnogo ljubaznih lica, ali, znate, ovo”, Theo je tu pokazao na zamotani portret i potom na Minnette, „ovo je bilo najljubaznije. Nadao sam se početi s nekim tko mi je izgledao kao susretljiva osoba, za slučaj da sam pogriješio. Eto, to je razlog.”

Minnette nije progovarala, ali oči su joj zasjale i ispunile se suzama. Najljubaznije lice među njima?

Cijeli ju je taj trenutak potpuno zaskočio: poštovanje s kojim je starac govorio o njoj, blagost njegova glasa, velikodušnost njegove procjene. Vidi li uistinu to u meni?

„Ali postojao je još jedan razlog. To mi je gotovo neugodno priznati. Da vam kažem?”

Kimnula je.

Skinuo je papir kojim je portret bio omotan i uspravio ga na svojim koljenima.

„U tim očima ima nečeg što me podsjeća na djevojku koju sam poznavao prije mnogo godina, prije nego što ste se vi rodili. U Španjolskoj. Jako sam je volio, ali bio sam lakomislen mladić i ostao sam bez nje. Bila je vrlo lijepa, vrlo pametna i hrabra. Prošlo je mnogo vremena, više od pola stoljeća, ali svejedno je, nakon svih tih godina, nisam zaboravio i kad sam vidio te vaše oči i sve ovo”, Theo je nježno prstima prešao preko portreta, kao da ga miluje po vjeđama, čelu, jagodicama, „podsjetilo me je na nju. I bilo mi je jako drago povratiti to sjećanje.”

Theo se zasmijao. „Nije li vam neugodno čuti starca kojeg jedva da poznajete kako govori o ljubavi? Trebao sam se ugristi za jezik. Ali čak i starci imaju sjećanja iz mladosti.”

„Ne, ne, molim vas, pričajte mi još o tome.” Minnette se nasmijala. „Hoću reći, stvarno je neugodno – ma, nije, samo se šalim – ali ispričajte mi još o tome.”

A on joj je onda ispričao, jer je htio iznijeti samo istinu, ali ipak ne cijelu. „Pa, eto, ta djevojka. Bilo joj je stalo do svakog živog stvora i do ljudi, na najjednostavniji način. Išli bismo u park hraniti ptice, a onda bi ponijela slatkiše za djecu. O, kako je samo voljela djecu. I kako su djeca voljela nju. Pričala bi im priče i pjevala. Ako bi joj se čovjek zagledao u oči, u njima bi vidio svu tu ljubav i ljubaznost.”

Theo zastane. Oči su mu odlutale, a svjetlo se u njima jedva primjetno smračilo. „Nisam u to posve siguran, ali mislim da joj je otac bio težak čovjek. Nikad ga nisam upoznao, ali mislim da se većim dijelom vodio mozgom, a ne baš previše srcem.”

Minnette je osmijeh splasnuo i oči su joj se stisnule, potpuno usredotočene na priču koju joj je pričao

Theo.

„Vidite, htio je da ona postane poslovna žena, još i prije nego što su se žene počele odlučivati za takvu karijeru, da mu pomogne voditi tvrtku i zaradi puno novca. A ona bi radije bila sto drugih stvari. Majka. Umjetnica. Vrtlarica. Bila je jedinica i činilo joj se kako nikad neće biti, niti bi mogla postati ono što je otac od nje želio. Vidjela je samo ono što je u njoj vidio otac, djevojku kojoj je stalo do gluposti. Osjećala je to. Tako mi je rekla.

… Ali, svega mi, bila je ljepotica, divna duša. A kad sam vidio vaše oči i lice, Minnette, ugledao sam nju. Eto, zato sam odabrao vas. Kako sam vas mogao ne odabrati?”

Theo je zastao, pogleda uprtog u portret. Kucnuo je po njemu prstom.

„U tom licu ima snage.”

Opet je zastao. „I hrabrosti.”

Još jedna stanka. „I ljubaznosti… Da.”

A onda je dodao, blažim glasom: „I tuge. One dobre. Sve je tu.”

Minnette je pogledala svoj uokvireni portret, ali je očito bila odlutala u mislima. Progutala je slinu.

„Dakle, vidite tugu?”

Theo je kratko potvrdno kimnuo i malo zgrčio lice. „To je osoba koja je pretrpjela neki gubitak. To sam odmah pomislio kad sam ugledao lice. Ali možda se varam. Nadam se da se varam.”

Kad se okrenuo da pogleda Minnette, pomislivši kako je možda vrijeme da promijeni temu, vidio je da joj se oči pune suzama.

„O, draga moja, strašno mi je žao. Molim vas da mi oprostite.”

„U redu je, gospodine Theo. Nisam znala da je to tako očito. Ali…”

Puknuo joj je glas. Theo nije progovarao, dao joj je vremena da se pribere. Onda je nastavila. „Portret vam govori istinu. Ili, barem, donekle. Ne bih znala ima li kakve snage, hrabrosti ili ljubaznosti, ali u tom licu ima tuge. Tu je već dugo i čini se da je sve dublja i dublja. Nema nekog smisla i čini se tako glupim.”

Theo odmahne glavom. „Ne, draga moja. Tuga može biti štošta, ali rijetko je glupa. Ona dobra tuga, rekao bih, uvijek nam pokušava reći nešto jako važno.”

Minnette je pustila da joj se ta misao slegne u glavi. Je li moguće da je jedna nevina predaja portreta, neočekivan dar, tako brzo navela dvoje potpunih neznanaca da jedno drugom otvore srca i zanemare razliku u godinama, podrijetlu i društvenom položaju? Da razotkrije dušu starcu kojeg poznaje jedva koju minutu? Da će ona, djevojka koja nikad ne plače, sad ovako zaplakati?

„Kad sam bila djevojčica, roditelji su mi se razišli. Bila sam premlada da bih znala što se događa, ali čula sam da je bilo prilično gadno. Rodoslov mi je više generacija plave krvi. Je li vam taj naziv poznat? Znači da smo ovdje već dugo, ugledni, s vezama i tako to. Kad je svršila bitka između mojih roditelja, majka je odselila u Europu i otad jedva da sam je viđala. A otac mi je jako, jako težak čovjek.” Sklopila je oči i zavrtjela glavom. „Biti tata nije mu jača strana. Sav je zaokupljen novcem, cijelo vrijeme. I dalje živi ovdje i povremeno ga viđam i, kao, razgovaramo, ali sve se to svodi samo na posao. Čist poslovni odnos. Vi ste mi u pola sata izrekli više očinskih riječi nego on u cijelom mom životu.”

Zastala je i udahnula da se smiri. „Ali stvarno sam imala sreće. Odrasla sam ovdje u Goldenu, kod bake i djeda s očeve strane, nedaleko odavde, u četvrti Boughery. Oboje su pokojni, ali bila sam jako bliska s bakom. Zvala sam je ‘Gammy’. Bila je prava svetica, poput žene koju ste voljeli u Španjolskoj. Voljela je knjige, cvijeće i ptice. Okružila me njima. Nisam imala braće i sestara, tako da mi je u određenom smislu bila cijeli svijet. Ujutro me vodila u školu, pomagala mi oko domaće zadaće, naučila me kuhati i sa mnom je prije spavanja molila. Imala sam stvarno lijepo djetinjstvo, pa makar sam bila svjesna kako se razlikovalo od drugih. Odrastati uz Gammy bio mi je dar, nenamjerni blagoslov mog razvaljenog doma.

Zbog bake sam bila dobra učenica, dok sam odrastala. Ali koliko god dobre ocjene imala, otac je tražio još više. Morala sam se isticati, biti bolja od svih ostalih. A iz meni nedokučivog razloga, uvijek sam mu nastojala udovoljiti.”

Minnette je zastala i odmahnula rukom. „Ispričavam se, gospodine Theo. Znam da niste došli da biste ovo slušali.”

„Ali, ne, molim vas, draga moja. Upravo sam zbog ovog došao.” Pogledao ju je ravno u oči. „Otkako sam kupio vaš portret, neprestano sam ga razgledavao i pitao se: ‘Kakva li je osoba? Koja je njezina priča? Što joj se stvarno vidi u očima?’ Molim vas, nastavite. Imate li vremena?”

Minnette je tu palo na um kako je Derrick trebao sudjelovati u ovom razgovoru i da su planirali nakon njega otići na večeru. Bila je sigurna da je negdje u blizini i namjerno se drži po strani. Poslije će mu zahvaliti.

„Dakle, postala sam stvarno dobra u ispunjavanju očekivanja koja su drugi imali prema meni. Suviše dobra. Bila sam najbolja učenica, summa cum laude, predsjednica ovoga i onoga, u najužem izboru za kraljicu maturalne zabave, društvena debitantica, ma, pravi ovisnik o pohvalama. A sad sam mlađa partnerica u knjigovodstvenoj tvrtki iz Velike četvorke i radim posao koji jedva mogu podnijeti. Budem li njima sve do pod stare dane davala šezdeset svojih sati tjedno, jednog ću dana postati partnerica. A moj je otac i dalje razočaran što nisam liječnica. Ali znate li što stvarno želim, gospodine Theo?… Nemojte mi se smijati.”

Izraz njegova lica jasno joj je poručio kako njezine riječi neće olako shvatiti.

„Više od svega na svijetu želim biti majka. To sam oduvijek željela.” Napravila je stanku da njemu te riječi sjednu, kao da očekuje odgovor, neku banalnost, možda čak i prijekor. Theo je samo kimnuo, kao da potvrđuje razumnost i ljepotu njezine želje.

„Ludo, je li? Znam da bi to bila velika promjena, posebno osobi koja je cijeli život provela trudeći se ostaviti dojam na druge, i svjesna sam kako vjerojatno u sebi suviše romantično gledam na sve to oko majčinstva, ali svejedno, htjela bih djetetu dati ono što je Gammy dala meni. Želim biti poput nje. Obična domaćica. Barem onoliko dugo koliko je potrebno da se stvori obitelj. A to zvuči suludo, zar ne? Domaćica. Da dođem nekom psihologu, baš bi se dobro zabavio. Evo me, kći najgoreg oca i majke na svijetu i više nego išta želim imati dijete, postati majka i brinuti se za nečiji život.

Tako da… tuga. Mislim da sam već dosta donijela iz djetinjstva, ali prije dosta godina, kad smo moj suprug i ja na fakultetu bili u vezi, zatrudnjela sam. On je studirao pravo, a ja ekonomiju. Isprva sam bila prestrašena i zbunjena, ali donekle i uzbuđena.

Pogriješila sam što sam savjet potražila od oca. Znala sam da to nije najpametnije, ali Gammy je već oboljela od Alzheimerove bolesti i nisam je željela opterećivati. Ocu sam rekla da ću prekinuti fakultet i udati se za Derricka. Ionako smo se jednog dana planirali vjenčati. Otac je potpuno poludio, izvrijeđao me na mrtvo ime, počeo mi prigovarati zbog sveg njegova truda i žrtvovanja za mene i do u zadnju paru mi izdeklamirao koliko ga moj studij košta. Rekao je da ‘to vražje dijete’ mogu imati poslije, kad god budem htjela. Rekao je da bih iznevjerila sve, čak i Gammy, dopustim li da se između mene i moje budućnosti ispriječi jedna glupa pogreška. I naravno”, Minnette je sad nastavila sarkastičnim tonom, „okaljala bih ime obitelji. Ma, bio je to govor za pamćenje. Kao što sam rekla, nije čovjek od emocija. Čista praktičnost. I zbog nekog sam razloga popustila.”

Slijedila je kratka, teška tišina. Minnette se naposljetku okrenula Theu.

„Eto vam snage i hrabrosti.” Potom još jedna stanka.

„Eto vam ljubaznosti.”

Gledala je dekoncentrirano svoj portret, gotovo neprimjetno odmahnula glavom i nastavila. „Svog sam dragog starog tatu učinila ponosnim. Gospođica Pragmatičnost. Karijera prije svega. Tužni dio svog života držala sam dobro čuvanom tajnom, ali sebe sam poslije svakog dana pomalo mrzila. Znam da ne bih smjela dopustiti da mi to smeta ili osjećati svu tu povrijeđenost i stid…” Minnette je zastala. Oči su joj se ispunile suzama.

„Eto, gospodine Theo, to bi mogla biti ta tuga koju vidite.”

Minnette je sklopila oči i pognula glavu pa se naslonila Theu na rame.

Derrick je to opčinjeno promatrao s druge strane fontane. Othrvao se porivu da provjeri je li s njom sve u redu, jer je osjetio kako ne bi željela da priđe.

Nakon podulje stanke Minnette se uspravila i nadlanicom obrisala obraz.

„O, gospodine Theo. Bože mili, ne znam što mi je bilo. Tako mi je žao. Ovo nisam nikad nikome ispričala. Za to znaju samo moj suprug i još jedna osoba.”

Theo je uzme za ruku. „Počašćen sam. I mogu vam obećati: vaše riječi ostaju kod mene. Nemam mnogo vrlina, ali dobar sam, među najboljima, kad treba čuvati tajne.” (Mogao je dodati:

 „Kad tajnu treba živjeti.”)

Minnette je niz obraz skliznula suza. „O, moj Bože. Pa što mi se to događa? Knjigovođe ne bi smjele plakati.”

Oboje su se nasmijali – dobrodošlo olakšanje – i onda časkom ostali dalje šuteći sjediti. Minnette je duboko udahnula, opustila ramena i glavom stresla poput osobe koja se probudila iz transa. A onda se, privlačno laganim glasom i s osmijehom na licu, okrenula starcu.

„Theo, kao nešto posve drugačije, čujte ovo. Možda će vas zanimati kako se zove moj otac. Ime mu je Pearce. Prezime Glissen. Pearce Glissen.”

Theo je zaškiljio, čelo mu se naboralo. To mu je ime odnekud bilo poznato, ali odakle?

„Moj otac je brat umjetnika koji je nacrtao ovaj portret. Asher Glissen i Pearce Glissen. Umjetnik je moj stric Asher. U cijeloj povijesti valjda se nisu pojavila dva brata koja bi se više razlikovala od njih dvojice. I dalje ne mogu vjerovati da su obojica Gammyno potomstvo.”

Theo je ispustio otegnuto „e-paaa-dak-leee” dok je shvaćao smisao Minnettine informacije. „Dakle, umjetnik Asher i vaš tata Pearce su braća. A vas je odgojila njihova majka, Gammy. Gle, gle. Onda umjetnika sigurno prilično dobro poznajete.”

„Poznajem ga jako dobro. Mnogo bolje nego što poznajem vlastitog tatu. I svog strica Ashera obožavam.”

„I siguran sam da ste stričeve portrete vidjeli već puno puta?”

„Naravno. Njegova djela gledam cijelog života. Dok sam odrastala, puno sam vremena provodila s njim i strinom Brooke, njegovom suprugom. I oni imaju samo jednu kćer, Samanthu. Zovem je ‘Sam’. Gotovo da smo zajedno odrasle.”

„Minnette, baš me zanima, zašto ste večeras došli ovamo? Mislim kako bi vam gospodin Asher portret poklonio da ste ga zamolili.”

Kimnula je. „Sigurno. Ali htjela sam jednom učiniti nešto odvažno.”

Nastavili su razgovor. Uglavnom je Theo postavljao pitanja, a Minnette odgovarala. O radu ovlaštenog knjigovođe. O Goldenu. O stricu Asheru. O Gammy. Naposljetku se ispričao što ju je tako dugo zadržao i zahvalio joj na dobrodošlici u grad.

A onda joj je, pomalo teatralno, ali glasom koji je mogla čuti samo ona, pružio portret i objavio: „Gospođo Minnette Glissen Prentiss, prije nego što krenem, želim vas podsjetiti da ovo lice pripada jakoj, hrabroj i ljubaznoj osobi. Osobi koja je sposobna za svetost. Vi ste, draga moja, Gammyni ponos i veselje, zlato zlatnog Goldena, vino Kaleža i starcu pridošlici u vašem gradu velik blagoslov. Predajem vam ovo, portret svete Minnette.”

Pognuo je formalno glavu i predao joj sliku.

„Draga moja… za vas.” Prizvuk smijeha u glasu odavao je čovjeka ispunjena srca.

Minette je kimnula kao odgovor na njegov naklon i prihvatila dar. Iznenadilo ju je što su joj lagano zadrhtale usne kad mu je pokušala zahvaliti.

Večer je, nakon sad već minulog sutona, prešla u ranu tamu. Starčeva se želja ispunila, sumnja mlade žene odagnala, a dar je darovan.

Kad je Theo pitao može li je otpratiti do automobila ili kamo već ide, zahvalila mu je, ali ponudu odbila i rekla kako želi još malo ostati sjediti uz fontanu.

Da je u tom trenutku mogla malo jasnije razmišljati, pozvala bi ga da večera s njih dvoje. Mogla ga je pitati za adresu ili broj telefona, pa čak i prezime.

Ali ništa joj od toga nije palo na um.

Svjestan kako se njihov razgovor i prvi sastanak približavaju kraju, Theo je od nje ipak nešto zatražio. „Minnette, molim vas da stricu zahvalite u moje ime. Možda ću se jednog dana upoznati i s njim. Recite mu da mu se jako divi i poštuje ga jedan starac iz Portugala.”

Portugala? Minnette je shvatila kako o svom dobročinitelju ne zna ništa. Da su je poslije pitali neka ga opiše, mogla bi reći samo da je bio elegantan starac, zanimljiv, pažljiv i radoznao. I, barem jednom davno, zaljubljen.

„I molim vas da u moje ime zahvalite i gospodinu Prentissu. Laku noć, draga moja.” Vratio je kapu na glavu i okrenuo se da pođe. Nakon nekoliko koraka Minnette ga je zazvala.

„Vi ste iznimno zgodan muškarac od osamdeset i šest godina.”

Osmjehnuo se, dodirnuo kapu i otišao.

Minnette je ostala sjediti, portret je prekriženih ruku držala uz prsa, zagledana u vodu u fontani. Derrick je, iako je bio izrazito radoznao čuti što se to pred njegovim očima upravo dogodilo, bio instinktivno dovoljno pribran da je još malo ostavi samu. Nije joj lako biti nepomičnom – još jedan nusprodukt odgoja u kojem se kao najveće vrline cijene učinkovitost i postignuće – ali djelovala je spokojno, djetinje i kao da joj se nikamo ne žuri iako je oko nje na Promenadi vladala velika gužva.

Kad se napokon osvrnula i ugledala Derricka, mahnula mu je da priđe.

Sjedili su šuteći. Duboko je uzdahnula i ogrnula se njegovom rukom, naslonila mu glavu na rame i osjetila da joj oči suze iz razloga koje nikako ne bi mogla izraziti riječima. Derricku će poslije ispričati za darivanje. Zasad je samo prošaptala: „Drago mi je što nisi kupio portret.”

U danima koji su uslijedili živjeli su u nekom drugačijem stanju, kao da su doživjeli viziju ili vidjeli duha. Mogli su drugima ispričati što se dogodilo − „neki dan smo upoznali strašno neobičnog čovjeka” − ali to nisu učinili, iz straha da time ne povrijede nešto sveto.

No to će ipak jednog dana ispričati svojoj djeci.

Sliku su objesili u spavaćoj sobi, ispred mjesta na kojem se Minnette često ujutro odijevala. Da je netko u pravom trenutku ušao i pažljivo slušao, mogao bi je čuti kako šapuće: „Dobro jutro, sveta Minnette. Snažna si. Hrabra si. I ljubazna si. Čak i kad si tužna.”