Blog

Srđan Dragojević, jedan od najpoznatijih redatelja i scenarista s prostora bivše Jugoslavije, ovih je dana u Hrvatskoj promovirao svoj prvi roman „Lajk“ objavljen u veljači ove godine u izdanju Profila. Radnja romana započinje u luksuznom resortu na dalmatinskoj obali, u koji influencerica Mili i njezin dečko Saša dolaze na odmor. Opsjednuta društvenim mrežama i umišljena zbog goleme sljedbe pratitelja, koje stalno mora hraniti senzacionalnim postovima, Mili ubrzo izaziva skandal koji završava tragično.

Roman je pobudio veliko zanimanje javnosti, a mnoge zanima je li kultni redatelj u romanu jednako duhovit i provokativan kao u svojim filmovima.

Na promociji u Zagrebu rekli ste da vam je drago da ste pobijedili osjećaj manje vrijednosti i napisali roman. Kako je moguće da jedan tako slavan redatelj ima osjećaj manje vrijednosti?

Desetljećima sam posvećeni čitatelj i nekako sam uvijek smatrao da je roman vrhunac književnosti pa nisam bio siguran jesam li ja dovoljno dobar da napišem tako dužu formu. To nije lažna skromnost nego naprosto moja anksioznost pred takvim zadatkom: napisati nešto što je vrhunac umjetničkog izražavanja.

Otkud inspiracija da napišete roman za mlade koji je spoj trilera, horora i društvene kritike?

Većina stvari koje sam dosad radio bile su angažirane. Počevši od moje nagrađene poezije koja je bila kritika stanja u poeziji i u književnosti općenito. Zbirka se zvala „Knjiga akcione poezije“ i nekako je pomalo u stilu Majakovskog bila usmjerena k tome da svi trebaju čitati poeziju, da poezija ne smije biti hermetična, da treba biti moderna, uključivati u sebi i popularnu kulturu i rock’n’roll.

I većina mojih filmova su angažirani filmovi koji imaju tendenciju mijenjati svijet. Ako ne mogu mijenjati svijet, što film više, naravno, ne može, mogu mijenjati neke specifične skupine u zajednici, kao što „Parada“ pokušava promijeniti neke stavove homofobne većine. Ili, primjerice, „Rane“, koje su bile očigledna kritika društva i režima u kojima se odvija radnja, ili film „Lepa sela lepo gore“ koji je bio antiratni film protiv ratnog ludila kroz koje smo prolazili.

Tako i roman „Lajk“ ima određenu kritičku notu. Ali, ja se zaista trudim, kao i u svojim filmovima i u prozi, da to sakrijem, da stavim na jedan nivo koji neće ometati čitatelje koji imaju drugačije mišljenje ili manje pretenzije. Mislim da će se čitatelji koji nemaju pretenzije prema takvoj literaturi, prema tim porukama, dobro zabaviti čitajući ovaj roman kao što je, recimo, „Parada“ dobro zabavila i neku običnu homofobnu publiku.

Zašto je glavna junakinja vašeg romana influencerica?

To je nova moćna profesija koja me je jako zainteresirala. Činjenica je da se društvo dramatično mijenja. Pa kao što sam u devedesetima imao želju dati neki svoj stav o bujajućem svijetu kriminogenih osoba u društvu koje počinje cijeniti kriminal, sada me je jako zanimalo da ispitam ovu tendenciju koja je strašno zanimljiva.

Influenceri su ljudi kojima vjeruju stotine tisuća ili milijuni pratitelja, ljudi koji utječu na društvo. I meni je iskreno pomalo i žao zašto ima tako malo influencera koji imaju svijest o tome da mogu biti i društveno angažirani.

Rekli ste i da vas je za svijet influencera zapravo zainteresirala jedna glumica i influencerica. Na koji način?

Kad sam bio u Crnoj Gori na Filmskom festivalu ta je glumica/influencerica vodila mene i kolege na razne ekskluzivne, luksuzne lokacije. Tada sam shvatio kako ide ta razmjena: ona za dva posta na Instagramu dobije za sve nas besplatan ručak ili besplatne ležaljke, nešto što, recimo, košta dvije tisuće eura. Meni je to bilo fascinantno. Koliko sam filmova i knjiga napisao, a rijetko mi tko ponudi i piće. A influencer dobije besplatno nevjerojatne stvari. I još je plaćen za to što radi. Tako da me je moć te profesije zainteresirala i nekako sam shvatio da moram nešto reći na tu temu.

U osmišljavanju ideje romana puno su vam pomogla i vaša djeca.

Da, da, oni su i potpisani u knjizi, jer oni su zapravo bili inspiratori priče. Jedno smo ljeto, dok smo putovali Jadranom, u autu smišljali razne priče koje bi mogle biti ili knjiga ili film. I ovo je zapravo njihov izbor, njihova priča o influencerici koja doživi nervni slom i izvrši samoubojstvo. Njen duh opsjeda dvoje mladih tinejdžera koji su tek otvorili Instagram profil. I čini mi se da je zbog toga priča jako moderna. To je sve njihova zasluga. Lik i tema romana potencijalno su uspješni jer pogađaju novu generaciju.

A i sami likovi u knjizi imaju i neke karakterne crte vaše djece, zar ne?

Tako je, Aleks i Ema su isti kao moja djeca Aleksa i Vera. A obitelj Berger je naša obitelj. Osim što moja supruga ne pije alkohol. Ja sam je malo doradio u romanu, jer mi je bilo potrebno za priču. Tako da bi se moglo reći da u ovom romanu ima bezbroj autobiografskih elementa.

Koliko ste vi sami aktivni na društvenim mrežama?

Moja prijateljica Rumena Bužarovska koja je aktivna na društvenim mrežama učila me je kako se to radi. Rekla je: „Evo, moraš se sad malo i ti baviti marketingom.“ Ja sam tu nekako tvrd orah, još učim. Najviše sam aktivan na Facebooku gdje ponekad s prijateljima diskutiram o umjetnosti i filmu. Dva puta sam našao predivne kuće na Braču i na Korčuli. Nekoliko puta sam imao casting za reklame. Tako da mi je Facebook neko priručno sredstvo. Na Instagram sam došao kada je moja kćerka imala 12 godina i otvorila je profil na IG pa sam je špijunirao, što vjerujem da rade mnogi roditelji. Jedno sam vrijeme bio aktivan i na Twitteru, imao sam dosta pratitelja, no onda sam izbrisao profil, jer nije lako buditi se svakoga jutra s desetak, dvadeset prijetnji i uvreda raznih luđaka.

Roman „Lajk“ u Srbiji je doživio veliki uspjeh, u kratko je vrijeme prodan u 10.000 primjeraka. Prošli ste tjedan imali promociju u Hrvatskoj, u Zagrebu i Rijeci. Kako ste zadovoljni reakcijama hrvatske publike?

Reakcije su fantastične, jako mi je drago to što sam u publici vidio i mlada lica jer ovaj je roman ipak pisan s ciljem da mlade ljude ponovno vrati čitanju. No, najveći su dio moje publike, kao i Srbiji, bile žene, što nije čudno jer muškarcima su draži nogomet i kladionice. Ali nadam se da će žene koje vole književnost, i koje su kupile knjigu, natjerati supružnike da ih čitaju, kao što mi tjeramo svoju djecu.

Rekli ste na predstavljanju knjige u Zagrebu da su čitatelji posljednje baklje civilizacije. U kom smislu? Mislite da će knjiga izumrijeti jednog dana, a i ljudska civilizacija kao takva?

Ne mislim. Dosta dugo sam u filmu. Prvi moj film izašao je još 1992. godine, a posljednji 2021. To je ogroman raspon godina i moram primijetiti da se publika strašno promijenila. Dolaskom multiplexa publika je postala puno mlađa, mnogo manje zahtjevna. Ljudi srednje generacije, sad imaju Netflix i HBO i ostaju doma. Dodatno, starije se generacija velikim dijelom odselila iz regije. Na promociji mog posljednjeg filma u Njemačkoj bilo je više gledatelja nego u Srbiji, što je za mene bilo zapanjujuće iskustvo. Ukratko, film nije više tako moćno sredstvo. A knjiga će uvijek imati jednu probranu publiku koja je do izvjesne mjere i elita svakog društva. Ipak je to jedan drugi, možda viši nivo od jednog prosječnog odlaska u kino. Pogotovo što danas u kino idete nakon napornog shoppinga u shopping mallu.

Hrvatsko izdanje romana „Lajk“ pisano je hrvatskim jezikom, nazvali ste ga jezikom Alana Forda, a malo ste i izmijenili sadržaj.

Nadam se da se hrvatski čitatelji neće uvrijediti, ali meni je hrvatski jezik jezik Alan Forda. Ja sam hrvatski učio kroz stripove, posebno zbog prevoditelja Nenada Brixija i njegovog jezika koji je bio jako duhovit. I kao takav ostavio je trajni pečat našeg odrastanja.

S urednicom i lektoricom puno sam radio na hrvatskoj verziji knjige. Mogu reći da sam isto onoliko vremena koliko sam pisao roman, uložio i u njegov ‘prepjev’. Bilo mi je važno da to izgleda što bolje, a da bude i duhovito. I onda sam osjetio potrebu da neke stvari dopunim, kao što je, primjerice, Milina strast prema horoskopu i numerologiji ili dodatni background obitelji Berger. I ono što je najviše šokiralo i naljutilo moju suprugu, moja je odluka da u ovoj verziji poštedim simpatičnu inspektoricu Liviju Gold, koja je nastradala u srpskom izdanju.

Mnogi vaš roman uspoređuju sa scenarijem za film. Rekli ste da vas to ljuti. Zašto?

Nekako to doživljavam kao nepravdu. Volio bih da ljudi čitaju roman otvorene svijesti, bez unaprijed stvorenog mišljenja jer je roman napisao redatelj osam filmova. Znam da je to nemoguće, no govorim ono što bih volio. Uostalom, i romane „Grof Monte Kristo“ i „Tri mušketira“ napisali su redatelji. Alexandre Dumas pisao je prije nego što je izmišljena filmska kamera. Moj stil je takav da ljudi to poistovjećuju s filmom. Možda bi poistovjećivali i da knjigu nije napisao autor koji je prije toga bio toliko duboko u filmu. Stvarno ne znam…

A jeste li razmišljali o tome da ipak snimite film po romanu „Lajk“?

Bojim se da za to nemam vremena. Krajem ljeta snimat ću film po priči Rumene Bužarovske „Osmi mart“. To je zapravo priča o jednoj poniženoj, napuštenoj profesorici antropologije i sociologije koja ima probleme s alkoholom. I dolazi, igrom slučaja, u situaciju da bude jedna od moćnih žena na proslavi 8. marta u rezidenciji američkog ambasadora. I ona, budući da je anksiozna napije se i sve razjebe. To je nešto kao film „The Party“ s Peterom Sellersom, anti imperijalistička tragikomedija budući da svi mi iz malih zemalja idemo po ambasadama i molimo za grantove. Tako da se i sam duboko identificiram s tom profesoricom.

Imam i scenarij koji sam napisao o majoru Heleni. To je jedini visoki oficir koji je u zreloj dobi promijenio spol. S 40 i nešto godina postao je žena. To je istinita priča o borbi jedne osobe za svoj identitet. Film će prati njezin život od malih nogu, preko vojne gimnazije, kroz ratove i njezino učešću u ratovima, do odluke da kao muž i otac četvero djece promijeni spol. To je zaista genijalna priča za koju sam se vezao i volio bih da mi to bude sljedeći film.

 Za „Lajk“ razmišljam o tome da nađem redateljicu mlađe generacije koja bi to režirala. Ali, naravno, da mi obeća da će moja kćerka Vera u filmu glumiti Emu, inače će me dijete ubiti jer ona to planira odkad smo smislili priču.

Nakon „Lajka“ napisali ste još nekoliko romana.

Da, jedan se roman zove „Paša“. To je priča iz 19. stoljeća, a radnja se događa u Crnoj Gori. To je, rekao bih balkanski western kalambur o dva zgodna mačo muškarca, turskom plemiću i crnogorskom knezu, između kojih je jedna zgodna crvenokosa engleska novinarka. Žena u kojoj su obojice zaljubljena. Priča je pravi anti-western, zapravo svojevrsni ženski western.

A treći roman je „Crveni“. To su priče koje izlaze na portalu Velike priče na kojem pišu i Tomić, Jergović, i Grlić. Već je objavljen 17. nastavak. Do kraja šestog mjeseca roman bi trebao izaći u Hrvatskoj, isto u izdanju Profila, tako da ga možete čitati na moru. To je jedan vrlo duhovit, satiričan, znanstveno fantastičan roman koji će dobrano razbjesniti hrvatsku desnicu, čemu se jako veselim.

Što sada čitate?

Trenutačno čitam „Dnevnik“ Krune Lokotara. Paralelno čitam „ Bitku na Sutjesci“ Šimuna Cimermana i roman koji se zove „Filmski klub“, a koji govori o odnosu oca i sinu koji zajedno gledaju filmove koje je otac odabrao. I tako otac pokušava sina, tinejdžera, naučiti životu kroz filmove.

Uvijek paralelno čitate više knjiga?

Da, kad mladi mogu biti na TikToku i gledati film u isto vrijeme ili učiti za ispit, i mi možemo pokazati da smo dobri u književnom multitaskingu.