Blog

Neustrašive hrvatske žene, knjiga životnih priča poznatih i manje poznatih žena iz Hrvatske koje su svojim radom i angažmanom ostavile trag u hrvatskom društvu, upravo je izašla iz tiska u Profilovu izdanju. Ova je knjiga maloj i velikoj djeci inspirativni poticaj na istraživanje, rad i osnaživanje, na stjecanje znanja i vještina te pokazatelj kako marljivost, znatiželja, kreativnost, hrabrost i upornost pomiču granice te trajno pridonose društvu u cjelini. U nastavku pročitajte što su nam o knjizi i kreativnom procesu njezina nastajanja rekli autorica knjige magistra edukacije hrvatskog jezika i književnosti i novinarka Tatjana Barat te ilustrator Igor Jurilj, odnosno Yellow Yuri.

 

Tatjana Barat: Napisala sam knjigu jer se mora znati da su i žene te koje su mijenjale svijet

 

Kako je nastala ideja za knjigu „Neustrašive hrvatske žene“? Postoji li neka posebna žena ili priča koja vas je potaknula na ovaj projekt?

Bio je to skup raznih okolnosti. Prije svega, tijekom svog rada u školi, ali i ranije tijekom svog obrazovanja, primijetila sam da žene i nisu naročito zastupljene u čitankama i udžbenicima. Mogu ih nabrojiti na prste. Kada pak i jesu, a da nisu bile plemićkog podrijetla, obično je to bilo na marginama „Za one koji žele znati više“. Situacija se ponešto izmijenila u čitankama za osnovne škole, ali i dalje je to po meni nedovoljno. Osim toga, tijekom svoje novinarske karijere intervjuirala sam na stotine uspješnih žena svih zanimanja i na svim mogućim pozicijama, no u jednom sam se trenutku zapitala tko je nama u Hrvatskoj uopće otvorio taj put, tko su bile žene koje su prve studirale, koje su prve postale liječnice, učiteljice, znanstvenice… I tako mi je jednom tijekom šetnje sa psom pala na pamet ideja o tome da bih ja mogla napisati takvu knjigu.

U knjizi predstavljate 55 žena iz različitih područja: umjetnosti, znanosti, medicine, kulture, sporta, javnog života… Kako ste birali žene o kojima ćete pisati?

Ideja je bila da odaberem one koje su bile pionirke u svojim područjima. Dakle, prva hrvatska liječnica, prva primabalerina, prva žena koja je položila vozački ispit, prva pilotkinja… Smatrala sam kako treba ići prema samom korijenu svih zanimanja i uspjeha koji su prisutni u knjizi. Dakako, bilo je teško zaustaviti se na 55 jer nesumnjivo ih ima još koje zaslužuju svoje mjesto u knjizi, no vjerujem da će se pružiti prilika za još takvih priča.

Osim poznatih imena poput Ivane Brlić-Mažuranić, Marije Jurić Zagorke i Slave Raškaj, u knjizi predstavljate i žene koje nisu toliko poznate široj javnosti. Zašto vam je bilo važno dati prostor upravo njima?

Iznenadilo me kada su mi mnogi visokoobrazovani pojedinci, i muškarci i žene, rekli kako su prvi put čuli za mnoga imena iz knjige. Čak mi je i jedan liječnik rekao da nije imao pojma tko je bila prva hrvatska liječnica jer se to naprosto ne uči na medicini. Takvih primjera bilo je bezbroj. Upravo time sam se i vodila tijekom pisanja. Pitala sam se, primjerice, tko je bila prva hrvatska dirigentica jer tada nisam znala navesti ni jednu, tko je bila prva nogometašica, tko je zaslužan za to što su djevojke mogle početi studirati… Jedno pitanje vodilo je drugom te sam se trudila da pokrijem većinu područja, odnosno što veći broj zanimanja. Čini se da sam uspjela jer su reakcije čitatelja na izbor žena bile fantastične.

Tijekom istraživanja života ovih žena sigurno ste otkrili mnoge zanimljive detalje. Čija vas je priča posebno dirnula?

Prva priča koju sam napisala, a koja me ujedno i najviše dirnula, bila je ona o Slavi Raškaj. Ona je bila gluhonijema, ali je imala nevjerojatan umjetnički talent i potporu roditelja, što je u ono doba bilo iznimno rijetko. Osobe s bilo kakvim invaliditetom zatvarane su u ustanove, no njezin otac nije želio pristati na to. Omogućeno joj je da se školuje i na koncu uđe u društvo ponajvećih umjetnika. Ne mogu ni zamisliti kako joj je bilo u 19. stoljeću kao gluhonijemoj ženi. Nakon što sam već napisala priču, posjetila sam i njezin rodni Ozalj te se još jednom uvjerila zašto je toliko voljela prirodu i zašto je njezino uvrštavanje u knjigu bila dobra odluka.

Sve žene u knjizi karakterizira hrabrost, upornost i želja za učenjem. Koja je osobina, prema vašem mišljenju, najvažnija za ostvarenje snova?

Upornost je presudna za uspjeh. Smatram da je bilo tako i u vrijeme kada su živjele ove naše junakinje, ali i danas. Kada si žena, u ovom se društvu moraš dvostruko više truditi da bi pokazala svoju vrijednost, no uz upornost i zdravu tvrdoglavost zaista ne postoji ono što ne možeš ostvariti.

Mnoge od ovih žena živjele su u vremenima kada ženama obrazovanje i profesionalni uspjeh nisu bili lako dostupni. Što iz njihovih priča mogu naučiti današnje generacije?

Baš zahvaljujući njima, danas možemo raditi i biti to što jesmo. Toga bi trebala biti svjesna baš svaka žena. Ne mogu se dovoljno načuditi ženama koje danas, u 21. stoljeću, govore protiv feminizma. Da nije bilo feminizma, te iste žene danas ne bi imale pravo izreći svoje mišljenje, ne bi mogle glasati na izborima, ne bi mogle birati svoje partnere, ne bi mogle voziti auto i još mnogo toga. Svim junakinjama iz knjige trebamo biti zahvalne. Primjerice, Almu pl. Balley novine su prozvale „šašavom babom“ kada je odlučila naučiti voziti auto. Da nije bilo nje, pitanje je kada bi uopće žene u Hrvatskoj zakonski mogle sjesti za volan.

Knjiga je namijenjena osnovnoškolskom uzrastu. Zašto smatrate važnim da djeca već od najranije dobi upoznaju žene koje su oblikovale hrvatsku povijest, kulturu i znanost?

Budući da sam kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti radila u školi te svakodnevno imala kontakt s djecom, počela sam primjećivati kako razmišljaju i dječaci i djevojčice. Začuđujuće rano djevojčice počinju vjerovati da su manje vrijedne od dječaka, a dječaci smatraju da su neka zanimanja samo „muška“. Primjerice, vodila sam jednu radionicu s predškolskom grupom gdje je jedan dječak rekao da žene ne mogu biti vatrogasci. Kada sam ga upitala zašto to misli, odgovorio mi je da mu je to rekao tata. U tom mi je trenutku bilo jasno da je ova knjiga bila itekako potrebna. Iako je prvenstveno bila namijenjena djevojčicama, treba je pročitati i svaki dječak kako bi i jedni i drugi spoznali koliko su žene važne za doprinos povijesti, kulturi, znanosti i sportu.

Knjiga je dobila i međunarodni odjek te se koristi u nastavi hrvatskog jezika u Švedskoj. Što vam znači činjenica da ove priče prelaze granice?

To je najbolji dokaz važnosti ove knjige. Mnogi su me poznanici iz inozemstva također molili da im kupim i pošaljem knjigu, tako da je sada već na nekoliko kontinenata. Što se pak tiče same nastave u inozemstvu, smatram da je za ondašnju djecu važno upoznati te žene. Njih neće naći u klasičnim udžbenicima, pa je zato ta knjiga postala svojevrsni udžbenik vrijedan pažnje.

Od samog početka bio vam je važan i vizualni identitet knjige. Kako biste opisali suradnju s ilustratorom Yellow Yurijem?

Ovo izdanje knjige dobilo je zreliji, profinjeniji ton. Sve su ilustracije kohezivne, napravljene jednakim stilom te po mom mišljenju zaista predstavljaju zaokruženu cjelinu. Ilustrator je napravio fantastičan posao. Posvetio se svakoj od 55 priča, istražio ih, pitao me za mišljenje, a prema njegovim komentarima vidim da mu je ovo bio jako važan projekt. U svakom slučaju, bio je suradnik za poželjeti.

 

Igor Jurilj: Ilustrirajući ovu knjigu, naučio sam više o hrvatskim ženama nego u pet godina studija povijesti

 

Kako je došlo do suradnje na knjizi „Neustrašive hrvatske žene“ i što vas je privuklo ovom projektu?

Vrlo spontano i simpatično javila mi se urednica Ivana Žderić s idejom novog izdanja u proljeće 2025. i objeručke sam prihvatio zadatak osjetivši privilegiju, čast i odgovornost da vizualiziram priče o ženama koje su autorica i izdavač prepoznali kao često zanemarene pogone povijesnih doprinosa našoj kulturi, znanosti i umjetnosti. Bez imalo PR-ovskog narativa želim naglasiti važnost ove knjige.

Postoji li nešto u životnim pričama ovih žena što vas je posebno zaintrigiralo i što je utjecalo na način na koji ste ih ilustrirali?

Čitanjem ovih tekstova naučio sam više nego u pet godina studija povijesti o hrvatskim ženama pa možda i sama ta činjenica govori dovoljno o poziciji žene u društvu. Povijest uglavnom pišu, a time i oblikuju muškarci, a žene su postavljene u neke druge planove potpuno nepravedno. No ako moram izdvojiti neke od njih, onda su to znanstvenice poput Duške Blažević, neuropsihijatrice, čije su metodološke prakse bile progresivne i pionirske, a mnoge od njih civilizacijski smo počeli uvažavati tek recentnijih godina, dok ona nije s nama već gotovo pola stoljeća. S druge strane, potpuno me iz cipela izula priča o višedisciplinarnoj sportašici Marici Cimperman s mnogostrukim međunarodnim uspjesima u sportu kojih se ne sjećamo kao recimo plasmana modernog muškog nogometa. U crtačkom smislu imale su istovjetan pristup kao i ostale neustrašive hrvatske žene: u što jednostavnijem prizoru pokušati sažeti svu njihovu sposobnost koja ih je učinila nezaboravnima.

Posebno ste poznati po radu na slikovnicama i projektima za djecu. Što vas najviše privlači stvaranju za najmlađe čitatelje?

Definitivno mi je pogon česta osobna kritika: „daj odrasti“, a koju shvaćam kao kompliment jer pokušavam i dalje promatrati svijet znatiželjnim očima. Ostaviti djetinjstvo iza sebe ne znači da moramo i sanjarenje, maštu i razigranost, ma koliko svijet to mehanički od nas pretpostavlja. Od prvih nastavničkih i profesorskih dana s iskrenim sam poštovanjem pristupao dječjem poimanju ili ispitivanju svijeta pa je to i kormilo, barem se trudim da bude, u kreativnom radu za djecu.

Vaš je stil prepoznatljiv po živim bojama, izražajnosti i pop-artističkoj estetici. Kako ste odlučili kakav će vizualni identitet imati ova knjiga?

Odluka ima estetski i praktičan razlog. Još kao „malca“ s gomilom knjiga i slikovnica, ponajprije bajki u tom smislu, oduševljavale su me ilustracije s paletom boja ograničene na tek dvije ili tri. Tek sam kasnije naučio da je toj praksi iz polovice 20. stoljeća razlog bila skupoća boje. No ilustratori kao kreativci iz ograničenja su izveli cijeli jedan stil. Sličnim sam načinom svojim odabirom htio pristupiti ovoj knjizi s htijenjem da to bude i svojevrsna posveta, ali i sebi postaviti izazov kao nekome neumjerenom s bojama u prethodnim paletama. Mogu li svaku ženu prikazati u svega nekoliko boja? U knjizi ćete vidjeti da ipak ilustracija nigdje nije svedena na samo dvije, ali za moje navike jest svedena na minimum. Drugi je razlog praktične naravi: ako ne ograničim boje jedne ilustracije, cijela će mi vječnost trebati da ih nacrtam 55. 

Kako izgleda vaš kreativni proces od prvog susreta s tekstom do završene ilustracije?

Počelo je s Ivanom Brlić-Mažuranić u nekoliko stilskih varijacija crteža, da bih na kraju najprikladniju postavio za temelj svih crteža. Kako se radi o višestoljetnom rasponu, određen broj nije imao vizualne reference, ogroman broj tek jednu i nedovoljno jasnu zato što su, naravno, prethodile našem vremenu gdje je fotografija svakodnevni i svima dostupan standard. Dvoumio sam se između stilizacije i realističnijeg prikaza i odlučio se za potonji, da ih ipak i na taj način ispoštujemo koliko je god moguće, kako bi im se i lica zapamtila. Pogotovo kada su tako objedinjena jednim koricama.

Je li vam bilo izazovno spojiti ozbiljnost povijesnih priča s vizualnim jezikom koji će biti privlačan djeci?

Ozbiljnost ne pretpostavlja hladnoću ili sterilnost pa mi nakon odluke o koloritu to nije bilo ni izazovno. Prije bih rekao da su njihov trag i doprinos ozbiljno važni, ali to ne znači da svaka od njih nije bila šarolik karakter.

Koliko vam je važno da ilustracije u dječjim knjigama ne budu samo ukras, već da dodatno pričaju priču i potiču djecu na razmišljanje?

Ilustraciju gledam kao sredstvo pretvaranja publike u aktivnog tumača teksta kojem ona predočuje značenje i smisao. Ako je dobra, ona zadržava pažnju na samom tekstu, u ovom slučaju pojedinom životu s razlogom odabrane žene u knjizi. Tekstu je kontrapunkt tako da mu kao faktu, ako govorimo baš o Neustrašivim hrvatskim ženama, ponudi i početni prostor za razvijanje priče gdje će svaka junakinja imati i svoj svijet u glavi pojedinog djeteta. Stoga nikako nije samo ukras, a najmlađi i njihovi roditelji procijenit će koliko sam u tome uspio.

Što biste voljeli da djeca osjete kada otvore ovu knjigu i upoznaju žene koje ste ilustrirali?

Da žene nisu potporanj društva i svijeta nego jednako nosivi zid.

Osim ilustriranja, bavite se pisanjem, dizajnom, filmom i kulturnim projektima. Kako se svi ti interesi međusobno nadopunjuju u vašem stvaralaštvu?

Znatiželja za novim, razumijevanjem sebe i svijeta ih povezuje, a nijedan svoj interes ne promatram kao zaseban. Sve ovisi o tome što zatitra znatiželju u danom trenutku.