Veljko Barbieri rođen je 1950. u Splitu. Maturirao je u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, gdje je i studirao na Filozofskom fakultetu. Prozaik je, autor brojnih romana, zbirki pripovijedaka, pjesama i eseja, kazališnih, radijskih i televizijskih dramskih djela u kojima obrađuje europsku i sredozemnu baštinu, posebice Dalmacije, njezinu sposobnost nasljeđivanja prepletenu s nepromjenjivošću ljudske sudbine na cikličkim raskrižjima epoha i vremena. Romani su mu prevedeni na mnoge jezike, a pripovijetke zastupljene u domaćim i stranim antologijama proze. Dobitnik je važnih književnih nagrada, a 2006. godine roman Dioklecijan nagrađen je Nagradom Matice hrvatske za najbolju knjigu godine. Najpoznatiji roman Epitaf carskog gurmana, kojem su Rat za peti okus i Eliksir istine svojevrsni nastavci, objavljen je na stranim jezicima u visokim nakladama, a isti je roman u biblioteci Večernjeg lista među deset najvažnijih romana hrvatske književnosti XX. stoljeća, tiskan u nakladi od 200 000 primjeraka, što je rekord jednog izdanja proznog djela u povijesti hrvatske književnosti. Barbieri od 1980-ih godina surađuje u hrvatskim, talijanskim i slovenskim tjednicima i časopisima, a od njegovih kolumni u tjedniku Nacional i Večernjem listu nastali su Kuharski kanconijeri, bestseler hrvatske gastronomske literature u četiri knjige, objavljen u pet izdanja. Njegova zbirka pripovijedaka 134 male priče o hrani na sajmu knjiga u Barceloni 2003. nominirana je za najbolju knjigu u konkurenciji književnosti o hrani. U izdanju Profila objavljeni su Kuharski kanconijeri: Gurmanska sjećanja Mediterana 1-4, 134 male priče o hrani, 100 mitova o hrani, Hrvatska kuhinja, Vrijeme je za gozbu, Priče o dalmatinskoj kuhinji, Jesen, zima ,Mediteranska kuhinja te romani Dioklecijan, Rat za peti okus i Eliksir istine.