Hrvatska 1990. – 2020.

Knjiga “Hrvatska 1990. – 2020.” nadovezuje na nekoliko knjiga Ive Goldsteina u kojima se proteklih 12 godina bavio hrvatskom poviješću najnovijeg razdoblja, dakle, od 1980-ih i vremena kad se Hrvatska osamostalila. To su “Hrvatska 1918. – 2008.” (Zagreb 2008.), “Povijest Hrvatske 1945. – 2011.” (Zagreb 2011.) u tri sveska i “Hrvatska povijest” (treće, dopunjeno i prošireno izdanje, Zagreb 2013.).

Tekst iz tih knjiga bio je dramaturška i činjenična osnova i za ovu knjigu. Međutim, on je značajno dopunjen i proširen, sve više kako se kronološka os pomicala prema sadašnjosti. Naposljetku, opisi i analize događaja i procesa od otprilike 2011./12. godine posve su novi. Ono što je bitno novo jest – perspektiva, drugim riječima, atmosfera u kojoj je autor knjigu pisao. Naime, 2008., kad su ekonomski rast i drugi pozitivni trendovi bili na vrhuncu, ili 2013., u trenutku ulaska u EU, izgledalo je da su neka ključna politička i društvena pitanja riješena i da tu više ne može biti nazadovanja: činilo se da su neki obrasci ponašanja, osobito govor mržnje i svakovrsni ekstremizam uklonjeni iz javnog života ili da su, u najgorem slučaju, potisnuti na margine.

“Hrvatska se mora suočiti sa zbiljskom slikom o samoj sebi“, piše Ivo Goldstein pri kraju ove opsežno dokumentirane studije. Slika koju ta studija nudi pesimističnija je nego u prethodnim Goldsteinovim knjigama o najmodernijoj hrvatskoj povijesti. Ne zato da bi se nacija zgražala nego zato “da pokaže kako ima mehanizme pomoću kojih ideje, koje zaslužuju da budu na margini, zadrži na margini, a ne da dopusti da postanu relevantne, a kamoli dominantne vrednote“. Za rješavanje problema treba prvo sebi priznati da problem postoji.
Goldsteinova studija hladnom primjenom povjesničarske metodologije analizira nesumnjiva dostignuća, ali i probleme Republike Hrvatske.”
Inoslav Bešker

“Ivo Goldstein već je više puta dokazao da umije pisati povijest u realnom vremenu. No njegova nova knjiga Hrvatska 1990. – 2020. – Godine velikih nada i gorkih razočaranja vjerojatno je vrhunac tog umijeća. Pred nama je historiografska publicistika primjerena trenutku: aktualna do istodobnosti, sažeta, ali ne i simplifikatorska, meritorna, ali ne i preopširna, uronjena u duh neizvjesnosti današnjeg vremena.
Ivo Goldstein svojom je knjigom još jednom potvrdio nezaobilaznu korist historiografije za javni diskurs: tko želi vjerodostojan – kritički ali uravnotežen – izvještaj o vlastitoj zemlji, s povjerenjem ga može doznati iz knjige povjesničara čiji je znanstveni i javni rad ukorijenjen u najboljoj kritičko-prosvjetiteljskoj tradiciji zapadnoga kulturnog kruga.”
Boris Pavelić