Shusaku Endo jedan je od najznačajnijih pisaca japanske književnosti 20. stoljeća i pripadnik takozvane „Treće generacije“, pisaca koji su se u Japanu javili neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. Rođen je u Tokiju 1923., a još kao dječak s roditeljima seli u Mandžuriju (tada pod japanskom okupacijom). Nakon razvoda roditelja 1933. vraća se u Japan s majkom koja uskoro prihvaća katoličku vjeru te u istom duhu odgaja mladog Endoa. Zbog kršćanske vjere Endova obitelj živi vrlo teško, osobito za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada ultranacionalistička vlast u Japanu sve kršćane proglašava izdajnicima. Nedugo nakon završetka rata Endo seli u Francusku na studij književnosti, gdje se, nakon vjerske, suočava s još jednom vrstom diskriminacije – onom rasnom. Zbog teških životnih prilika često pobolijeva (dijagnosticirana mu je tuberkuloza), a nakon objavljivanja prvog romana Shiroihito (Bijeli čovjek), 1955., dobiva nagradu Akutagawa (za najbolji književni prvijenac). Teško životno iskustvo – stigma vječnog stranca, osjećaj otuđenosti i nepripadnosti, suočavanje s rasizmom i borba s teškom bolešću – ostavilo je dubok trag i u njegovu književnom stvaralaštvu, a na posebnost njegovih djela dodatno je utjecala i njegova jedinstvena mješavina japansko-kršćanskog pogleda na svijet. Za svoje književno djelo Endo je dobio mnoštvo književnih nagrada, a nekoliko je puta bio nominiran i za Nobelovu nagradu za književnost, koju nikada nije dobio jer su pojedini članovi odbora njegov roman Skandal (Scandal) iz 1986. smatrali pornografijom. Njegovi romani More i otrov (The Sea and Poison, 1958.), Divna luda (Wonderful Fool, 1959.), Šutnja (Silence, 1966.) i Duboka rijeka (Deep River, 1993.) prevedeni su na više od 30 svjetskih jezika. Šutnja je njegov prvi roman objavljen na hrvatskom jeziku i njegov najvažniji roman koji je neposredno nakon objavljivanja, 1966. godine, označen kao „remek-djelo svjetske književnosti“ i „jedan od najboljih romana dvadesetog stoljeća“. Endo je umro 1996.