Ljudi s greškom

Priče Matka Sršena okupljene u zbirci „Ljudi s greškom“ opiru se jedinstvenom nazivniku koji izvire iz nekog specifičnog podneblja, vremena ili političke teze, pa tako zbirku otvara priča o začudnoj prvoj ljubavi, a zatvara rekonstrukcija suđenja i smrti Sokrata.
Unutar tih dviju opreka, mikrosvijeta intimnog i monumentalnosti onih temeljnih i teških životnih osjećanja, autor gradi svoj raskošni fikcionalni svijet. Svijet je to manjkavih, nerijetko sebičnih, strastvenih junaka, vođenih i ustrajnih u svojim nagonima; kako onim ljubavnim, tako i onim intelektualnima. Svijet je to tragičnih, često bolno usamljenih pojedinaca u kojem se humoristične zgode izmjenjuju s duboko potresnima, a tradicionalno pripovijedanje brzo zađe u postmodernističku igru u kojoj se brišu granice sna i jave kao u kakvoj duboko dojmljivoj drami koja vrijedi za sva vremena i sva podneblja.
Možda je tomu tako upravo zbog toga što je u osnovi svih priča Matka Sršena ljubav prema kazalištu, filozofiji i umjetnosti, prozno istraživanje pitanja koja sa sobom povlače, posebice onog temeljnog – što je to što nas čini čovjekom. Odnosno, kako to sam u jednoj od svojih priča napominje: „Umjetnost sliči životu, a život katkada umjetnosti. Ali oboje, i život i umjetnost, tek su blijede kopije Shakespeareova djela. Ipak, i u životu postoje jasni, šekspirski trenuci…“