Europa u sepiji

Ovu knjigu Dubravke Ugrešić nije lako žanrovski determinirati. Ona je zbirka autobiografskih i dnevničkih zapisa, jer u većini ovih tekstova autorica polazi od nekog konkretnog događaja: govori o tome što se pripovjedačici dogodilo u New Yorku, Hong Kongu, na Baliju, u Amsterdamu, u Zagrebu… Ona prisluškuje što ljudi govore u bistroima, na književnim tribinama; ona opisuje svoje susrete, mnoge tužne, ali i smiješne situacije. Zapravo najčešće istodobno smiješno-tužne.

Pa i kad je u svojim domovima u Zagrebu i Amsterdamu, Dubravka Ugrešić je stalno na internetu, prati što se u svijetu događa i to komentira.

Ona je malo i umorna od svijeta, iako je prevođena u nizu zemalja, nju plaše i nerviraju tržište knjiga, diktat izdavača i agenata; ona se kao profesionalni pisac tjeskobno osjeća u moru instant hitova koji caruju svjetskim tržištem. Za sebe odabire radije poziciju elitističkog autora koji neće sudjelovati u pohodu na rang liste hitova, već će se obraćati probranom krugu pasioniranih čitatelja tzv. visoke proze.

Ovi prozni zapisi imaju odlike i eseja jer na prvi pogled banalne opservacije učas prerastaju u refleksije o smislu literature u suvremenom svijetu (gdje autorica pokazuje dobro poznavanje ne samo trendova u književnosti već i u teoriji književnosti, pa i sociologiji kulture.
Međutim, Dubravka Ugrešić je prije svega vrsna pripovjedačica s izvrsnim smislom za uočavanje životnih situacija koje imaju visok sižejni potencijal. Ona zna lijepim, komprimiranim krokijima ocrtati protagoniste, dočarati neku životnu situaciju i posebno vješto poentirati svoju prozu, pa doista ove zapise najčešće i čitamo kao prave, punokrvne priče.

Ova knjiga dostojno nastavlja onaj niz koji je Dubravka Ugrešić započela devedesetih knjigama Američki fikcionar i Kultura laži, a potom u dvijetisućitima nastavila Zabranjenim čitanjem i Napadom na mini-bar.