August Ivan Nepomuk Eduard Šenoa rođen je 14. studenoga 1838. u Zagrebu u ponijemčenoj obitelji češko- slovačkog podrijetla i prve, dječačke, stihove napisao je na njemačkom jeziku. Otac Alois i majka Terezija prenijeli su mu svoju ljubav prema umjetnosti – glazbi i kazalištu te književnosti. Nakon završene pučke škole u gornjogradskoj zagrebačkoj gimnaziji, tadašnjem središtu nacionalnog ponosa, hrvatskome jeziku podučavali su ga Vjekoslav Babukić i Antun Mažuranić, vrsni hrvatski lingvisti. Ne čudi stoga što je Šenoa izvrsno vladao hrvatskim jezikom, a kasnije je svojim djelima i sam stvarao i ujednačavao jezičnu normu. Pravo je studirao u Zagrebu i Pragu. Studij nije završio, ali ubrzo počinje raditi u brojnim redakcijama pišući za časopise Glasonošu, Slawische Blätter, Naše gore list i Pozor, čime je postao još jedan od brojnih sinova diljem svijeta koji razočaraju svoje očeve. Javnost nije dijelila mišljenje Aloisa Schönoe jer su Zagrebulje, feljtonski tekstovi objavljivani u Pozoru i Vijencu, britkim jezikom, ironijom i satirom privukli brojnu publiku i postali najčitanije štivo na hrvatskome jeziku. Jednako uspješan kao novinar, bio je i urednik – Vijenac je uređivao sve do smrti. Nadalje, bio je umjetnički ravnatelj i dramaturg u Hrvatskome zemaljskom kazalištu, gradski bilježnik i senator, potpredsjednik Matice hrvatske, prevodio je na hrvatski s njemačkoga, francuskoga, češkoga i engleskoga jezika. Proslavio se svojim kazališnim kritikama i reformirao hrvatsko glumište postavljajući na scenu klasike i suvremenike. Budući da je poznavao mnoge europske jezike, gutao je tekstove svojih suvremenika i upozoravao hrvatske pisce da se ugledaju na Charlesa Dickensa i Ivana Turgenjeva. Pozivao je na realističnost u književnosti uvjeren da je stvarnost neiscrpan izvor nadahnuća. Dok se danju aktivno bavio svim poslovima kojima je zarađivao za život, noći je posvećivao onom što mu je bilo najdraže – pisao je. Kažu da je bio i likovno nadaren pa je mnoge likove doslovno crtao prije no što bi ih oslikao i riječju.
Augustu Šenoi nijedna književna vrsta nije bila strana – uz političke i programatske članke te feljtone, cijeloga je života uspješno pisao raznovrsne stihove – romance, balade, sonete, povjestice, rodoljubnu, pobožnu i šaljivu liriku. Autor je drame Ljubica, a čitateljsku publiku najviše je osvojio svojom prozom. U nizu njegovih pripovijedaka izdvajaju se Prosjak Luka, Prijan Lovro, Kanarinčeva ljubovca, Karanfil s pjesnikova groba, Turopoljski top; pisao je socijalne romane (Mladi gospodin, Vladimir, Branka), no najveću pozornost privukao je svojim povijesnim romanima Zlatarovo zlato, Čuvaj se senjske ruke, Seljačka buna, Diogenes i Kletva u kojima pokazuje pravo pripovjedačko umijeće. Bio je vrlo produktivan i prštao stvaralačkom energijom, no vjerojatno su upravo stalni napor i iscrpljivanje doveli do njegove bolesti i prerane smrti u 43. godini života. Franjo Marković navodi u svojoj studiji iz 1892. godine da je Šenoa ležeći bolestan od upale pluća i diktirajući Kletvu maštao o idućem proljeću koje je namjeravao provesti u Italiji. Tamo je zabilježeno da je vjerovao u život i radovao mu se još nekoliko dana prije smrti, kada je najednom predosjećajući kraj, zavapio: „Ne dajte mi umrijeti, imam još toliko toga za napisati!“ Kletvu ipak nije stigao dovršiti jer ga je smrt snašla 13. prosinca 1881. u Mesničkoj ulici, ulici u kojoj se zbiva i dio radnje romana pred vama.
Tanja Konforta rođena je 1978. godine u Šibeniku gdje je završila osnovnu i srednju školu. Sve čime se u životu bavila, vezano je uz knjigu, čitanje i pisanje. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je kroatistiku, komparativnu književnost i bibliotekarstvo te apsolvirala teatrologiju. U Osnovnoj školi Cvjetno naselje poučava djecu hrvatskome jeziku, pokušava razviti njihov interes za pisanu riječ i osjećaj za jezično izražavanje. Za izdavačku kuću Profil lektorira i korigira beletrističke i publicističke naslove od 2002. godine. U istoj je kući nekoliko godina uređivala školska izdanja, a kasnije bila recenzentica. Surađivala je i s drugim izdavačkim (Školska knjiga, Fokus, Znanje) i prevoditeljskim kućama.
Stalna je suradnica nakladničke kuće Spiritoso na projektu Knjiga kao autentični kulturni suvenir u okviru kojeg je uredila prvi prijevod romana „Zlatarovo zlato“ Augusta Šenoe na engleski jezik i opremila ga zanimljivostima za strane turiste. Autorica je teksta slikovnice „Zlatarovo zlato“ prema Šenoinim motivima i idejni začetnik projekta približavanja hrvatskih književnih klasika i legenda djeci.
Živi u Zagrebu sa suprugom i kćeri.