August Ivan Nepomuk Eduard Šenoa rođen je 14. studenoga 1838. u Zagrebu u ponijemčenoj obitelji češko- slovačkog podrijetla i prve, dječačke, stihove napisao je na njemačkom jeziku. Otac Alois i majka Terezija prenijeli su mu svoju ljubav prema umjetnosti – glazbi i kazalištu te književnosti. Nakon završene pučke škole u gornjogradskoj zagrebačkoj gimnaziji, tadašnjem središtu nacionalnog ponosa, hrvatskome jeziku podučavali su ga Vjekoslav Babukić i Antun Mažuranić, vrsni hrvatski lingvisti. Ne čudi stoga što je Šenoa izvrsno vladao hrvatskim jezikom, a kasnije je svojim djelima i sam stvarao i ujednačavao jezičnu normu. Pravo je studirao u Zagrebu i Pragu. Studij nije završio, ali ubrzo počinje raditi u brojnim redakcijama pišući za časopise Glasonošu, Slawische Blätter, Naše gore list i Pozor, čime je postao još jedan od brojnih sinova diljem svijeta koji razočaraju svoje očeve. Javnost nije dijelila mišljenje Aloisa Schönoe jer su Zagrebulje, feljtonski tekstovi objavljivani u Pozoru i Vijencu, britkim jezikom, ironijom i satirom privukli brojnu publiku i postali najčitanije štivo na hrvatskome jeziku. Jednako uspješan kao novinar, bio je i urednik – Vijenac je uređivao sve do smrti. Nadalje, bio je umjetnički ravnatelj i dramaturg u Hrvatskome zemaljskom kazalištu, gradski bilježnik i senator, potpredsjednik Matice hrvatske, prevodio je na hrvatski s njemačkoga, francuskoga, češkoga i engleskoga jezika. Proslavio se svojim kazališnim kritikama i reformirao hrvatsko glumište postavljajući na scenu klasike i suvremenike. Budući da je poznavao mnoge europske jezike, gutao je tekstove svojih suvremenika i upozoravao hrvatske pisce da se ugledaju na Charlesa Dickensa i Ivana Turgenjeva. Pozivao je na realističnost u književnosti uvjeren da je stvarnost neiscrpan izvor nadahnuća. Dok se danju aktivno bavio svim poslovima kojima je zarađivao za život, noći je posvećivao onom što mu je bilo najdraže – pisao je. Kažu da je bio i likovno nadaren pa je mnoge likove doslovno crtao prije no što bi ih oslikao i riječju.

Augustu Šenoi nijedna književna vrsta nije bila strana – uz političke i programatske članke te feljtone, cijeloga je života uspješno pisao raznovrsne stihove – romance, balade, sonete, povjestice, rodoljubnu, pobožnu i šaljivu liriku. Autor je drame Ljubica, a čitateljsku publiku najviše je osvojio svojom prozom. U nizu njegovih pripovijedaka izdvajaju se Prosjak Luka, Prijan Lovro, Kanarinčeva ljubovca, Karanfil s pjesnikova groba, Turopoljski top; pisao je socijalne romane (Mladi gospodin, Vladimir, Branka), no najveću pozornost privukao je svojim povijesnim romanima Zlatarovo zlato, Čuvaj se senjske ruke, Seljačka buna, Diogenes i Kletva u kojima pokazuje pravo pripovjedačko umijeće. Bio je vrlo produktivan i prštao stvaralačkom energijom, no vjerojatno su upravo stalni napor i iscrpljivanje doveli do njegove bolesti i prerane smrti u 43. godini života. Franjo Marković navodi u svojoj studiji iz 1892. godine da je Šenoa ležeći bolestan od upale pluća i diktirajući Kletvu maštao o idućem proljeću koje je namjeravao provesti u Italiji. Tamo je zabilježeno da je vjerovao u život i radovao mu se još nekoliko dana prije smrti, kada je najednom predosjećajući kraj, zavapio: „Ne dajte mi umrijeti, imam još toliko toga za napisati!“ Kletvu ipak nije stigao dovršiti jer ga je smrt snašla 13. prosinca 1881. u Mesničkoj ulici, ulici u kojoj se zbiva i dio radnje romana pred vama.

Zdenko Bašić rođen je 1980. godine u Zagrebu gdje je završio Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, Odjel grafičkog dizajna. Diplomirao je na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2005. godine. Pored animiranog filma i režije aktivno se bavi ilustracijom te je, uz brojne ilustrirane knjige, autor dviju autorskih knjiga za koje dobiva mnoga priznanja: Sjeverozapadni vjetar (2011.) i Mjesečeve sjene (2013.). Pažnju privlači i njegova najnovija autorska slikovnica Moguti. Autor je niza animiranih filmova za koje dobiva nagrade (Priča o snijegu – Anđeli u snijegu (2005.), Guliver (2009.)), brojnih glazbenih spotova (Žeđam (2009.), Toleranca (2010.), Svijet glamura (2011.), Vesla (2011.)…), namjenskih filmova te dokumentarnog televizijskog serijala Pjesmoslike (2016.), a trenutačno radi i na dugometražnom igranom filmu Sjeverozapadni vjetar. Ilustracije izlaže na samostalnim i grupnim izložbama u zemlji i svijetu, među kojima je i Bijenale ilustracije u Bratislavi i Zagrebu, First Imam Ali International Painting Symposium u Teheranu 2007. godine te selekcija BIB-a (Bijenale ilustracija Bratislava) u Japanu. Godine 2012. upisan je na Časnu listu IBBY-a (International Board on Books for Young People Honour List), a 2009. godine ULUPUH mu dodjeljuje nagradu za najboljeg mladog umjetnika i doprinos ugledu ULUPUH-a. 

Ostale nagrade i priznanja: Grand prix na 6. hrvatskom biennalu ilustracije, 2016., Nagrada Oktavijan za najbolji videospot na Danima hrvatskog filma za Uspavanku, 2015., Nagrada Kiklop za knjigu godine za djecu i mladež Mjesečeve sjene, 2013., Nagrada dječjeg žirija Ovca u kutiji za najbolju knjigu Mjesečeve sjene, 2013., Nagrada Kiklop za knjigu godine za djecu i mladež Sjeverozapadni vjetar, 2012., Nagrada Porin za najbolje likovno oblikovanje albuma Svijet glamura Hladnog piva, 2012., Zlatna medalja UNICA-e, Svjetskog festivala neprofesijskog filma za film Vesla, 2012., Nagrada za najboljeg europskog umjetnika Europskog društva znanstvene fantastike u kategoriji Spirit of Dedication za knjigu Sjeverozapadni vjetar, 2012., Posebno priznanje Nagrade „Grigor Vitez“ za Sjeverozapadni vjetar, 2011., Nagrada Porin za najbolji videobroj Žeđam Gibonnija, 2011., Pohvala Nagrade „Grigor Vitez“ za knjigu Alisa u zemlji čudesa, 2010., Nagrada za najbolji kratki film na Libertas film festivalu u Dubrovniku za film Guliver, 2010., Grand prix i nagrada Oktavijan na Danima hrvatskog filma za film Guliver, 2009., Posebna diploma stručnog žirija na Animateci u Ljubljani za film Guliver, 2009., Nagrada za najboljeg mladog umjetnika ULUPUH-a, 2008., Nagrada „Grigor Vitez“ za ilustraciju za knjige Priče iz davnina i Novela od Stanca, 2009., Druga nagrada na 1. hrvatskom biennalu ilustracija, 2006., Nagrada stručnog i dječjeg žirija Ovca u kutiji za knjigu Irene Sertić Xocoatl: Priča o čokoladi, 2006.

Tanja Konforta rođena je 1978. godine u Šibeniku gdje je završila osnovnu i srednju školu. Sve čime se u životu bavila, vezano je uz knjigu, čitanje i pisanje. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je kroatistiku, komparativnu književnost i bibliotekarstvo te apsolvirala teatrologiju. U Osnovnoj školi Cvjetno naselje poučava djecu hrvatskome jeziku, pokušava razviti njihov interes za pisanu riječ i osjećaj za jezično izražavanje. Za izdavačku kuću Profil lektorira i korigira beletrističke i publicističke naslove od 2002. godine. U istoj je kući nekoliko godina uređivala školska izdanja, a kasnije bila recenzentica. Surađivala je i s drugim izdavačkim (Školska knjiga, Fokus, Znanje) i prevoditeljskim kućama.

Stalna je suradnica nakladničke kuće Spiritoso na projektu Knjiga kao autentični kulturni suvenir u okviru kojeg je uredila prvi prijevod romana „Zlatarovo zlato“ Augusta Šenoe na engleski jezik i opremila ga zanimljivostima za strane turiste. Autorica je teksta slikovnice „Zlatarovo zlato“ prema Šenoinim motivima i idejni začetnik projekta približavanja hrvatskih književnih klasika i legenda djeci.

Živi u Zagrebu sa suprugom i kćeri.