Odlomak iz knjige “Znam kako ću” Kristine Kuzmič

Pročitajte odlomak iz knjige “Znam kako ću” Kristine Kuzmič.

Gledam ravno u lice svoga sina, a ipak ga ne vidim. Zurim u njegove plave oči, oči koje su bile tako pune znatiželje, pune smijeha, pune energije i ljubavi, ali sada su nekako prazne. Vidim krvave kraste na zglobovima njegovih prstiju. Ponovo udara šakama o pločice na zidu tuš-kabine pokušavajući osjetiti bilo kakav drugi bol osim boli depresije i anksioznosti. Polako mu prilazim i obavijam ruke oko njegova tijela, sada višeg od mog, tog istog tijela koje je bilo stavljeno u moje ruke prije petnaest godina kada me prvi put učinio majkom. Čvrsto ga držim, čujem njegov dah, osjećam njegovo srce kako kuca, a ipak on nije ovdje. Želim svoga sina natrag.

***

Luka, moje prvo dijete, najljepše je iznenađenje moga života. Bila sam godinu i pol u braku s njegovim tatom i nismo još planirali imati djecu. Ipak, sada šćućurena u garderobnom ormaru razgovaram telefonom s medicinskom sestrom koja mi je prije nekoliko sati dala test za trudnoću. Kaže mi da ću postati majka. Odmah mi nadolaze suze. Kao i duboka, duboka ljubav prema djetetu koje ću tek upoznati.

Od prvog udisaja Luka je poput vatre. On je blistav i vedar, živahan i razigran, kreativan i zabavan, osjećajan i topao, s vlastitim umom, hrabrošću da uvijek izrazi ono što nosi u sebi i tvrdoglavošću za koju znam da će ga i sputavati i pomoći mu da uzleti. Od samog početka osjećam da će me to dijete podučavati i poticati, i želim ostati otvorena.

Negdje između dvanaeste i trinaeste godine Lukina života primjećujem da se njegovo raspoloženje i ponašanje počinju mijenjati. Brzo postavljam dijagnozu – uobičajeno ljudsko stanje poznato kao: tinejdžer. Naime, sto posto odraslih osoba u jednom je trenutku bilo pogođeno tim stanjem. Čini se da ima sve tipične simptome: znatno je nestrpljiviji s članovima obitelji; mijenjaju mu se raspoloženja; koluta očima; odgovara jednom riječju na većinu pitanja; izolira se u svojoj sobi; mijenja se od blesastog, zabavnog i pričljivog u ozbiljnog, negativnog i šutljivog; često ga iritiraju jednostavne stvari poput mene dok stojim u kuhinji, mene dok mu upućujem komplimente, mene dok mu želim dobro jutro i općenito je razdražljiv prema… meni. Cijeloj meni. Svakom. Dijelu. Mene. Što se tiče strpljivosti, moje snage nalaze se drugdje. No srećom, Lukin očuh, moj suprug Philip, u ovom je području izniman i zahvalna sam što mi može pomoći da ostanem usredotočena.

Ništa me od toga osobito ne brine. Gotovo sam ponosna! Luka se izvrsno nosi s tinejdžerskim izazovima.

 Sjećam se da kad sam bila u njegovim godinama i svjesna sam da se u tinejdžerskoj dobi nesigurnost manifestira puno glasnije i agresivnije, pa Luku na njegov trinaesti budim s doručkom u krevetu i s videom koji sam za njega snimila. To je kolaž izjava svih važnih ljudi u njegovu životu, koji jedan po jedan govore što najviše vole kod Luke. A on sjedi u svom krevetu, jede palačinke punjene Nutellom i promatra članove obitelji, prijatelje, roditelje svojih prijatelja i bivše učitelje koji ga obasipaju ljubavlju podsjećajući ga na to kakva je izvanredna osoba. Mislim da bi svaki čovjek trebao barem jednom godišnje dobiti takvu snimku, no osobito tinejdžeri.

Po onome kako ja to vidim, tinejdžeri nose maske. Nije to maska koju su svojevoljno stavili pa je mogu, ako im se prohtije, sami ukloniti. To nije maska od papir-mašea u ludoj, jarkoj boji, nego maska sačinjena od hormona, kompliciranih osjećaja, društvenog pritiska, nesigurnosti i stresa. Ispod te maske je dijete koje jako dobro poznajem, dijete s onim istim srcem i istim osobinama, dijete za koje sam se brinula i vodila ga i koje mi se sa svakom novom godinom života sve više i više otkriva.

Naposljetku, nakon potencijalno turbulentnih tinejdžerskih godina maska će se skinuti. A ja ću onda slaviti. Crveni tepih, tijara i svi trofeji koji postoje na svijetu jer sam uspjela preživjeti tu ekstra, ekstra posebnu fazu roditeljstva. Sve što dotad trebam činiti jest:

1. za dobrobit mog razuma: podsjetiti se barem 64 puta dnevno da će ova faza proći
2. radi Lukina zdravog razuma: ne požurivati ga da izađe iz ove faze
3. radi dobrobiti svih: staviti potrebe moga djeteta ispred mojih i tuđih nerealnih očekivanja.

Lako (nijedan roditelj to nikad nije rekao).

Zaista sam mislila da ću biti uspješna u odgoju tinejdžera. Nekoliko godina nakon koledža i prije nego što sam rodila djecu, radila sam na srednjoj školi kao asistentica redatelja u školskom kazalištu i kao povremeni učitelj na zamjeni za različite predmete. Bila sam u ranim dvadesetima pa su se učenici zbog male razlike u godinama i moje razigrane osobnosti osjećali vrlo ugodno. Često su mi se otvarali i govorili o svojim osobnim problemima. Vodila sam mnoge duboke razgovore s tom djecom. Sjedila sam s djevojkom koja mi je pričala kako je možda trudna, kako je zbunjena i uplašena, a ne može to reći nikome osim meni. Dugo sam razgovarala s učenicima koji su sa mnom podijelili svoje priče o maltretiranju, ili pritiscima da sudjeluju u aktivnostima koje nisu željeli, ili borbi s poremećajem u prehrani, ili životu u domu punom kaosa, u kojem su se roditelji ponašali kao da se mrze. Vidjela sam stres, strah i pritisak koji su ti učenici svakodnevno osjećali. Svjedočila sam njihovim naglim promjenama raspoloženja. Shvatila sam koliko je jaka bila njihova potreba i želja da ih netko samo vidi, sluša i cijeni.

Duboko suosjećam s djecom te dobi jer sam i sama kao tinejdžerica proživjela teška vremena. Kad sam imala četrnaest godina, moja se obitelj iz Hrvatske, koja je bila pogođena ratom, preselila u SAD. Uz sve tipične tinejdžerske nesigurnosti i stres prilagođavala sam se potpuno drugačijoj kulturi i potpuno različitim supkulturnim normama o tome što je kul, a što nije. Pokušavala sam prenijeti svoje misli i osjećaje na stranom jeziku, a nisam ih znala jasno izreći ni na svom materinskom, u svom osobnom dnevniku. Pokušavala sam steći prijatelje koji bi bili strpljivi sa mnom tijekom mog razdoblja prilagođavanja. A povrh svega toga osjećala sam krivnju što sam napustila ratom razorenu Hrvatsku i svoje prijatelje koji su ostali ondje.

Sve mi se činilo komplicirano, nesređeno i previše, a ja sam se osjećala neshvaćeno, izgubljeno i nedovoljno.

Tijekom tih godina osjećala sam se anksiozno ili depresivno češće nego što sam dopuštala ljudima da to vide, a nisam čak ni znala izraziti ono s čime sam se tada borila. U devedesetim godinama nisam poznavala nikoga tko je otvoreno razgovarao o depresiji ili anksioznosti ili bilo kojem drugom problemu s mentalnim zdravljem. Čak se i ne sjećam da sam ikada čula te riječi izgovorene naglas. Ako bi se i poveo razgovor o mentalnom zdravlju, uvijek je bio u kontekstu luđaka koje bi trebalo zatvoriti na psihijatriju.

Svi su nas smatrali samo problematičnim tinejdžerima koji će s vremenom prerasti svoje zeznute osjećaje. Nisam sigurna da bi mi liječnik tada dijagnosticirao depresiju i anksioznost i je li ono što sam doživjela bilo nešto ekstremnije od iskustva prosječnog tinejdžera u devedesetim godinama 20. stoljeća, ali pitam se koliko bi moje iskustvo mlade osobe bilo drugačije da sam išla na psihoterapiju. Što da sam u to vrijeme imala nekoga tko bi mi pomogao obraditi i organizirati nered u glavi i potvrditi da su sve moje čudne emocije zapravo normalne? Uvijek sam smatrala da bi svijet bio bolje mjesto da je svakom čovjeku odmah po rođenju dodijeljen psihoterapeut. Dođete na svijet i prije nego što vam prerežu pupčanu vrpcu ili stave bolničku identifikacijsku narukvicu oko vašeg bucmastog ručnog zgloba, daju vam posjetnicu. „Evo broja tvoga psihoterapeuta. Koristi ga prema potrebi. Drugim riječima, koristi ga često.

I tako, kad sam postala majka, osjećala sam da će mi vlastita iskustva i empatija prema tinejdžerima općenito biti prednost u igri roditeljstva. Iskreno sam vjerovala da ću u najmanju ruku biti prosječna, ali najvjerojatnije iznadprosječna majka (možda čak dobijem i medalju) kad je riječ o tome kako točno postupati i podržati svoju djecu kad dođu u te napete, osjetljive godine.

Ali postoji velika razlika između rada s tinejdžerima i bivanja roditeljem vlastitom tinejdžeru.