Čovjek koji je kupovao kuću
Tematika priča Josefine Dautbegović nije usko vezana za određenu društvenu sredinu, ili neki socijalni milje. Konstanta njezinog pričanja leži u tome što ona odabire obične ljude i svakodnevne događaje i lako uspostavlja odnos između teksta i čitatelja.
Tijekom devedesetih Jozefina Dautbegović afirmirala se svojim zbirkama kao jedna od ključnih autorskih osobnosti novije hrvatske poezije. Kao što je u pjesništvu vrlo uspješno tematizirala svakodnevicu, i u svojoj prozi ona se bavi običnim ljudima i svakodnevnim događajima. Stječe se dojam kako priča o ljudima iz neposrednog okruženja, “prisluškuje” dijaloge i “preslikava” događaje.
Međutim, njezin “dokumentaristički postupak” zapravo je mimikrijske naravi: određena zbivanja na trenutke prelaze granicu iskustvenog i autorica ulazi u svijet onostranog, ali s tako malim pomacima da je teško povući stvarnu crtu između događaja i fikcije, jer je kao u ogledalu stvarnost jedva odmaknuta od mogućeg.
Uz snažan osjećaj za realitet povremeno “iskliznuće” u metafizičko nije samo sebi svrha nego je u službi oblikovanja likova. Većina njezinih priča ima neočekivan obrat s uspjelom dozom prirodnog humora koji pokriva “povišene emocije”.
Početna
