Život ide dalje

U potrazi za vlastitim putem, Malala Yousafzai

S engleskog preveo Saša Stančin

1.

Ustaneš li za pet minuta, stići ćeš na vrijeme, pogađala sam se sa samom sobom i računala koliko će mi vremena trebati da operem zube i na brzinu nešto odjenem. Pola sata poslije i dalje sam ležala u krevetu i vrtjela po mobitelu – kako urediti sobu u studentskom domu, virtualno razgledavanje kampusa, popisi što treba spakirati. Samo dva dana dijelila su me od početka koledža, glava mi je bila puna uzbuđenog iščekivanja.

Novi prijatelji! Bez roditelja! Bez pravila! Jedva sam uspijevala suspregnuti uzbuđenje, cupkala sam i pjevušila dok sam se odijevala i dizalom spuštala u konferencijsku dvoranu bez prozora, smještenu u hotelu usred Manhattana.

“Kasnite”, rekla mi je žena zadužena za odnose s javnošću, “a neću ni pitati jeste li prošli kroz naglaske svog govora.”

Osmjehnula sam se i slegnula ramenima. Tog sam ljeta proputovala četiri kontinenta, sastala se s devet premijera i govorila na više skupova. Sad sam se nalazila u New Yorku, gdje sam promovirala Malala’s Magic Pencil, svoju novu knjigu za djecu – šest sati intervjua u nizu i potom noćni let kući u Englesku, u Birmingham. To mi je bio posljednji radni dan za dulje vrijeme, ali u glavi sam sve već prebacila na automatsku poruku kako sam do daljnjeg odsutna s posla.

Piarovka je izašla, a nekoliko trenutaka poslije ušla je djevojčica. Samo što je nisam upitala da se nije izgubila, kad sam zamijetila da na polo-majici ima izvezen logo časopisa, ispod kojeg je pisalo Dječji reporter.

“Kad ste bili mali, što ste željeli biti kad odrastete?” upitala me.

“Automehaničar!” odgovorila sam i dodala kako sam uvijek voljela slagalice i otkrivati kako se nešto može sastaviti.

Sljedeći novinar bio je puno manje dražestan. Nije ga zanimala moja knjiga za djecu i pokušavao je razgovor prebaciti na aktualne teme, u nadi da ću izvaliti nešto dovoljno sočno da začinim dan bez velikih vijesti. Uglavnom mi je postavljao pitanja o američkom predsjedniku: “Kao najmlađa dobitnica Nobelove nagrade, što biste mu željeli poručiti na temu ženskih prava?” i “Bili ste u Bijeloj kući na sastanku s Obamom. Pozove li vas nova vlada, hoćete li se odazvati?” Znam kako izbjeći da mi se ime nađe na naslovnicama novina i nisam se dala upecati.

Posljednji intervju dala sam jutarnjoj televizijskoj kontakt-emisiji. Voditeljica mi je postavljala obzirna pitanja o mojem radu i svakodnevnom životu. Došle smo gotovo do samog kraja, kad se nagnula prema meni, jako zabrinutog lica.

“Pet godina nakon napada, razmišljate li još uvijek svakog dana o tome?” upitala me.

Neizbježno, pomislila sam. Nema šanse da se izvučem iz ove sobe a da ne moram o tome pričati. Takva mi pitanja nisu smetala, niti bi me iznenadila, iznenađenje mi je predstavljalo tek koliko su mi ih često postavljali. Meni se taj dio života sad čini tako daleko u prošlosti i udaljen od onog o čemu sad razmišljam, a opet, ispalo bi da se nekako svaki put progura pokraj mene u prostoriju u koju ulazim.

ODRASLA SAM u zabačenom dijelu Pakistana, u mjestu po imenu Mingora. Moj rodni grad prostire se uz rijeku Swat, okružen je šumama, livadama poljskog cvijeća i kolosalnim planinama snijegom pokrivenih vrhova. Život u našoj dolini nije bio savršen – većina obitelji bila je siromašna, a stroga društvena pravila sputavala su napredak, posebno ženama. Ali bio je to zapanjujuće lijep i miran kraj.

To se promijenilo kad mi je bilo deset godina. Neki čudni ljudi dugih brada, s jurišnim puškama, spustili su se s planina i zauzeli naš grad. Talibani su počeli u zrak dizati bolnice i hotele, na ulicama su vršili egzekucije glazbenika, učitelja i policajaca, a preko radija su nekoliko puta na dan objavljivali nova pravila: televizori i glazba nisu dopušteni, kao ni bilo kakva zabava, čak ni dječje društvene igre. Muškarci se ne smiju brijati. Žene ne smiju iz kuća.

Kako su bombe i pucnjava postajali sve glasniji, naši su životi bivali sve skučeniji. Živjeli smo u neprestanom strahu kako ćemo prekršiti neko novo pravilo, za koje još nismo bili ni čuli. Čovjek iz obližnje četvrti ubijen je jer su talibani rekli kako ima preduge nogavice na hlačama. Jednog dana ugledala sam svojeg petogodišnjeg brata Atala kako u dvorištu kopa duboku jamu i upitala ga što to radi. “Kopam grob”, odgovorio je.

Kad mi je bilo jedanaest godina, talibani su objavili kako će za tri tjedna na snagu stupiti zabrana pohađanja škole za djevojčice. Srce mi se stegnulo od straha. Budem li nakon tog roka i dalje išla na nastavu, mogli bi me ubiti. Ako pak ne nastavim školovanje, život mi je ionako gotov. Već sam u toj dobi znala kakva sudbina u mojoj zajednici čeka neobrazovane djevojčice: udaja u ranim tinejdžerskim godinama, nekoliko djece prije nego što navršiš dvadesetu, ostatak života provest ćeš iza zidova suprugove kuće. Nisam mogla podnijeti takvu budućnost.

Počela sam pisati anonimni blog za BBC, u kojem sam opisivala život pod vlašću terorista. Iz naše škole učenicama su poručili da ne nose školske uniforme, napisala sam, jer bi tako mogle postati mete. Sve smo na nastavu dolazile u omiljenim ružičastim i ljubičastim haljinama. Onda su nam rekli da ne nosimo odjeću živih boja, jer talibanima ni to nije po volji.

Kako se približavao rok koji su učenice dobile da se ispišu iz škole, javno sam istupila i svima koji su me željeli slušati poručila kako imam pravo na obrazovanje. Talibani me neće spriječiti da učim, prisegnula sam, koliko god škola uništili. Na državnoj televiziji zatražila sam od naših vođa da ustanu u našu obranu. Strah koji sam protekle dvije godine osjećala ustupio je mjesto bijesu i ogorčenju. Nisam mogla dopustiti da me ti muškarci liše budućnosti.

Pakistanska vojska naposljetku je pokrenula veliku vojnu operaciju protiv ekstremista. Moji roditelji, dva mlađa brata i ja pobjegli smo iz Mingore kad su počele borbe. Nakon nekoliko mjeseci vojska je uspjela svladati ekstremiste pa smo se mi vratili kućama, a život u normalu. Ali talibana se nismo zauvijek riješili, niti su oni zaboravili moj prkos. Kad mi je bilo petnaest godina, naoružani muškarac ušao je u moj školski autobus i upitao: “Tko je Malala?” Prije nego što sam stigla odgovoriti, pucao mi je iz neposredne blizine u glavu.

U trenutku mi se izmijenio cijeli svijet.

Tjedan dana poslije probudila sam se iz kome i shvatila kako ležim u traumatološkoj bolnici u Birminghamu, specijaliziranoj za složene ozljede mozga. Prije toga nikad nisam putovala izvan Pakistana, a sad sam se našla okružena neznancima. Tu sam potom provela nekoliko sljedećih mjeseci, podvrgnuli su me višestrukim operacijama, nakon kojih sam opet učila hodati i govoriti.

Kako je moja priča obilazila svijet, ljudi su počeli opisivati osobu koju nisam mogla prepoznati – ozbiljnu i stidljivu djevojku, nekakav fikus koji je ipak bio prisiljen javno se usprotiviti kad su joj talibani oduzeli knjige. Od mene su načinili mitsku junakinju, odgovornu i punu vrlina, predodređenu da postane velikanka.

Katkad bi me nasmijalo koliko je to bilo apsurdno. Dok sam odrastala u Mingori, stalno sam radila probleme. U školi sam prenosila tračeve između raznih skupina djevojčica i zbijala šale koje su moje prijateljice istovremeno tjerale na smijeh i prijekor. Ako bi neka školska kolegica na testu dobila više bodova od mene, ogorčeno sam i posve nedostojno plakala zbog te grozne nepravde. Kod kuće sam bila neuredna, neposlušna. Na televiziji sam gledala Johna Cenu – omiljenog hrvača – i njegove zahvate iskušavala na mlađoj braći, a onda bih ih tužakala ocu kad bi mi uzvratili. Čak ni kad sam se besprijekorno vladala, nisam bila povučena svetica kakvom su me sad svi opisivali.

Još dok sam ležala u bolnici, ljudi su počeli dolaziti s ponudama da prema mojoj priči snime film ili napišu knjigu. Novinari su se nadmetali tko će dobiti moj prvi intervju. Agencije za zastupanje talenata željele su me uvrstiti među svoje klijente, iako nisam bila sigurna koji su to talent kod mene nanjušili. “Zašto si sad slavna?” upitao me Atal. Odgovorila sam mu da ne znam. Prije nego što sam shvatila što se događa, ubačena sam u nepoznat život kakav nisam tražila – špartala sam svijetom da držim govore i poziram za fotografije, većinu vremena provodila sam s odraslima. Iza pozornice velikih događanja netko od njih uhvatio bi me za ramena i zavrtio pa uzviknuo: “Malala, do daske! Daj im sve od sebe!” Tim odraslim ljudima bila sam javna osoba i proizvod koji se stavlja na tržište, nisu uopće vidjeli da pokraj njih sjedi nezgrapna tinejdžerica koja pokušava pisati domaću zadaću. U njihovoj sam se orbiti povukla u sebe i postajala baš ta tiha djevojka za koju su me od početka držali.

Kamo bih god došla, postavljali bi mi isto pitanje: “Čega se možete prisjetiti od trenutka kad su u vas pucali?” Kad sam odgovarala kako se ničega ne mogu sjetiti, djelovali su gotovo razočarano, kao da je to baš nepristojno od mene, što se ne mogu sjetiti vlastitog straha i patnje. Kao da je ono najgore što mi se u životu dogodilo najzanimljiviji dio mojeg života. Zbog toga sam se osjećala poput leptira kojeg su pribadačom proboli ravno kroz srce, da zauvijek ostane zatvoren ispod prašnjavog stakla vitrine. Živa djevojka koja im je bila pred očima nije im bila toliko zanimljiva kao ona iz školskog autobusa, mlada sanjarka na pragu smrti.

“RAZMIŠLJATE li o tome svakog dana?”

Zbunjeno sam pogledala voditeljicu jutarnjeg programa. Bilo bi mi lako reći ono što su ona i njezina publika željeli čuti – kako katkad strahujem da se neću sasvim oporaviti od rane. Čemu komplicirati tu urednu, tragičnu priču koja ljude izgleda toliko privlači?

Ali nešto se u meni mijenjalo – nisam više htjela igrati tu ulogu. Bila sam spremna biti mlada i slobodna, upuštati se u pustolovine i činiti pogreške, živjeti životom koji se neće odvijati tek po zračnim lukama i konferencijskim dvoranama. Budućnost je bila širom otvorena i čekala me.

“Uopće o tome ne razmišljam”, odgovorila sam. “Život mi ide dalje.”