Svjedoci govore

Milovan Đilas sukobljavao se s Hebrangom još na robiji u Srijemskoj Mitrovici kada je Hebrang kritizirao frakcijske borbe i ljevičarenje skupine oko Petka Miletića. Toj skupini pripadao je i Đilas. Prilikom razgraničenja između Hrvatske i Srbije sukobio se s Hebrangom. Edvard Kardelj priklonio se još tijekom 1943. Đilasu, a time i Rankoviću kad je Hebrang priključio Istru, Rijeku, Zadar i otoke Hrvatskoj. To priključenje Kardelj nije mogao preboljeti željeći Istru pripojiti Sloveniji. Dodatni jal prema Hebrangu prouzročila je uspješnost NOR-a u Hrvatskoj, za razliku od situacije u Đilasovoj Crnoj Gori i Rankovićevoj Srbiji gdje su oni upravo svojim sektaštvom upropastili ustanak.

Upravo to, širina narodnooslobodilačkog pokreta i obnova hrvatske državnosti, bili su razlog zbog kojih su Hebranga opet počeli napadati njegovi stari protivnici. To dovodi do Hebrangova uhićenja 1948. godine te njegova ubojstva, prema nekima, 1950. godine.

„Andrija Hebrang nevina je i još uvijek nedostojno pokopana žrtva unutar politbiroovske frakcije Kardelj-Đilas-Ranković, kojoj je zeleno svjetlo za političku i fizičku eliminaciju dao Josip Broz Tito želeći se tako osloboditi potencijalnog rivala“,

tvrdi Pavle Kalinić i zaključuje:

„U novijoj hrvatskoj povijesti Hebrang je simbol vjekovne hrvatske težnje za slobodom i suverenošću čijim je padom Federalna Država Hrvatska postala forma bez sadržaja.“