Soundtrack za život

Milan Kekin (1971.) diplomirao je germanistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. No već se u ranoj dobi moglo naslutiti da je malo vjerojatno da će taj dječak poučavati druge stranim jezicima. Logički propitujući autoritete i onodobne „dogme“, već u trećem razredu drugarici učiteljici jugoslavenske škole u Njemačkoj postavlja pitanje: „Zašto su naši roditelji došli živjeti u Njemačku ako je u Jugoslaviji tako lijepo?“
Otada je promijenio više adresa. Danas s obitelji živi u središtu Zagreba, ali žar borbe za razotkrivanjem različitih društvenih manipulacija stalno tinja u njemu. Poznat kao Mile Kekin, nekadašnji frontmen Hladnog piva, sada s novim bendom, izravan u izričaju, često duhovit dok u svojim pjesmama progovara o ljudskim odnosima i kritički propituje društvo. Pritom je uvijek jednako bridak i precizan – bilo da je riječ o tinejdžerskom revoltu ili zrelim stihovima sada ozbiljnog oca dvoje djece, buntovnik u njemu ne jenjava, samo sazrijeva.
U knjizi se izmjenjuju dnevnički zapisi, u kojima autor prvi put otkriva detalje iz privatnog života, i stihovi popularnih pjesama kojima sad dodaje pozadinu i kontekst.
Prateći ritam proze i stiha, doznat ćemo između ostalog i zašto baš Reno 4, tko je dobio šamar, a i čije ime nikada nije provučeno kroz rime.
Pa ako vas zanima, napravite mjesta za ovih stranica dvjesta!

“Soundtrack za život portret je umjetnika u mladosti, priča o dječaku koji je većinom bio usamljen i drugačiji, najprije kao sin stranog radnika u Njemačkoj, zatim kao Nijemac u bosanskom gradiću svoje majke, potom kao „glupi Bosanac“ u zagrebačkoj školi. Stalno nekako s krivim imenom i naglaskom, on je čudak iz nedovršene kuće na periferiji. 
Mile Kekin prepričava svoju dugu pustolovinu veselo i živo, s nježnošću i simpatijom za sve koje je sreo, nikome ništa ne zamjerajući. U autobiografskim zapisima nije manje uvjerljiv nego u pjesmama. Dapače, tu nam je možda i draži.
Soundtrack za život otkriva toplinu i čovječnost koju je ovaj žestoki panker desetljećima skrivao.”
Ante Tomić