Pedeset pulastri

Preda mnom je libar koji sa svojih četristo strana ulijeva respekt. I traži upornost i akribiju, vježba strpljenje, a za uzdarje vraća dobru volju i osmijeh, neki nesvakidašnji, gotovo bih rekla – unutrašnji. Kao kad se u zoru, negdje iznad Velebita, naslika sunce i dobrostivo krene sjajiti obećavajući lijep dan. Tako je i s ovom neobičnom knjigom koja nije samo publicističko prisjećanje i autobiografski zapis, koja nije samo bilježenje anegdota u pravo vrijeme i na pravom mjestu, koja nije samo probrani sukus istarskoga govora koji se autentičan i živ održao usprkos svim prošlim imperijalnim, imperijalističnim i inim vremenima.

Ova osebujna knjiga jest to i još mnogo više. Ona je retrospektivni povijesni odmak o svakovrsnim (istarskim) sudbinama pedesetih godina prošloga stoljeća. Ona je britka i pitka, dobro sročena priča o tome kako se nekad, u doba velikih promjena i ne uvijek podobnih peripetija, živjelo u tom prelijepom istarskom krajoliku, u kojem se znoj marnoga težaka spaja s intenzivnim mirisom mreža upornih ribara, a ima i raspikuća i čudaka, bezbrižnika (spensierata), kojima je do regula kao do lanjskog snijega (Možda jedan na deset tisuća, Stric Đ.). Prematurci i Puljani, selo i grad u ironijskom kontrapunktu Albina Crnoborija, živi su i dinamični, puni duha i nekoga mediteranskog dišpeta. Promiče pred našim duhovnim okom istarski dragi kamen, suhozidine i polja, zatoni, uvale, drage i dražice gostoljubiva Jadranskog (istarskog!) mora, plavetno-prozirna za bonace i zapjenjena u naletima nevere.

Više od pedesetak crtica odvojenih duhovito osmišljenim naslovima poput: Sve naše pisaljke, Oni put kad je došlo luče, Dokoličari u socijalizmu, Tovari, Grmalji nekad i sad. Pedeset pulastri, pjetlića, piceka – »naivčina, obješenjaka, lukavaca, lažnih naivaca« (kako je objašnjeno u Rječniku na kraju knjige), duhovita je simbolika pedesetih godina prošlog stoljeća (Kad je bijeda hodala svijetom, O kruhu i vodi, Narod i njegova vojska, vojska i njezin narod).

No, prava poslastica za književne sladokusce nalazi se u drugom dijelu knjige u vrsnim proznim cjelinama Stranac u dresu ružina uzorka, Smokva, Bičikleta, Bdjenje uz pokojnika). Tu publicistika i kronisterija prelazi u tematski zaokruženu priču kojoj ne nedostaje živosti i autentičnosti. I sad se ponovno vraćam na početak članka, na onaj osmijeh neki nesvakidašnji. Osmijeh koji se samoniklo pojavljuje sav u suglasju s pričom (kao tzv. kemija u stvarima ljuvenim!) i čitateljevo čitalačko strpljenje, pacijenca, biva nagrađeno. A kud ćeš ljepše nagrade nego što je ova, kad ti osmijeh, dok legaš, nenadano obasja lice!? Ili, kako bi zaključio Crnoborijev Pust Krnjeva(l), (u mome Hrvatskom primorju mesopustar Meriko!):»Robe za ne virovat…!«

I na kraju: Albino Crnobori pozitivno je opsjednut svojim istarskim kantunom, osebujnošću zavičajnih prostora koji su dali smisao njegovu životu i po kojima je opstao kao – Istranin i Hrvat!

Ljerka Car Matutinović