Obična pisma neobičnim ljudima

Nenad Ivanković

Ovu knjigu ne treba gledati s intelektualnom podozrivošću, kao „banalizaciju filozofije“, već naprotiv, kao autorov pokušaj popularizacije filozofije u vrijeme „opće barbarizacije kulturne javnosti“.

10.49 €79.04 kn

Dodajte u košaricu

Barkod: 9789533192994

Broj stranica: 166

Godina objavljivanja: 2012.

Vrsta uveza: meki

Visina: 20.5 cm

Širina: 14.5 cm

Težina: 215 g

O knjizi O autoru

Obična pisma neobičnim ljudima

Počeci zapadne filozofije sežu oko 2400 godina u prošlost, u vrijeme kada je Sokrat na ulicama i trgovima Atene zaustavljao svoje sugrađane propitkujući ih i upuštajući se s njima u rasprave o pravdi, zakonu, ljudskim vrlinama, znanju i nizu praktičnih, svakodnevnih pitanja. Krajem antike dijaloška je forma napuštena, a u međuvremenu se i filozofski diskurs promijenio: postao je hermetičan, samodostatan i potpuno nerazumljiv prosječnom čovjeku, stoga se autor knjige na jednom mjestu s razlogom pita „mora li filozofski jezik biti toliko neprirodan da ga teško razumiju čak i oni koji se njime služe“.

Odlučivši se za formu pisma, za koja primjećuje da su „vrsta razgovora čak i onda kad se na njih ne dobije odgovor“, Ivanković je na neki način približio filozofiju njezinim korijenima; razvijanju žive i strastvene rasprave o nizu različitih životnih pitanja, razumijevanju drugih, ali i sebe samih, kao i svijeta u kojem živimo.

Svjestan da će mu neki to možda i zamjeriti, Ivanković je za svoje „sugovornike“ odabrao velike svjetske filozofe i mislioce – hrabrog Sokrata, pobožnog Marka Aurelija, zajedljivog Montesquieua, vremenitog Kanta, kivnog Schopenhauera, obijesnog Nietzschea ili ništavnog Sartrea – približivši ih tako suvremenom čitatelju. A način na koji su njegova pisma napisana, tvrdi autor, danak je našem vremenu.

Nenad Ivanković

Nenad Ivanković (Zagreb, 1948.) hrvatski je novinar, političar i pisac. Diplomirao je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a kasnije i magistrirao na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu (1980.). Nakon završenog školovanja radio je kao novinar, urednik i komentator u listu Vjesnik i tjedniku Danas. Krajem 1980-ih odlazi u Bonn kao dopisnik odakle izvještava za Vjesnik, Večernji list te povremeno za Hrvatsku televiziju i Hrvatski radio. Suosnivač je Njemačko-hrvatskog društva sa sjedištem u Bonnu. Kraće vrijeme bio je ministar-savjetnik u prvom hrvatskom veleposlanstvu u Bonnu (1992.), a zatim se vratio dopisničkom poslu (do 1996.). Za doprinos razvoju hrvatsko-njemačkih odnosa njemački predsjednik Roman Herzog odlikovao ga je najvišim njemačkim odličjem – Križem za zasluge (1994.). Sljedeće godine Hrvatsko novinarsko društvo proglasilo ga je novinarom godine (za tekstove o NATO-u). Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman odlikovao ga je Ordenom Danice hrvatske s likom Antuna Radića. U proljeće 1996. postaje glavni urednik Vjesnika, voditelj HTV-ove emisije Pressklub te urednik Croatia Weeklyja. Godine 2000. daje ostavku na mjesto glavnog urednika Vjesnika i počinje se baviti politikom. Autor je nekoliko hrvatskih publicističkih bestselera: Predsjedniče, što je ostalo? (psihološko-politički profil Franje Tuđmana), Ratnik (biografija generala Gotovine), Mesiću i Račane, zašto tako?, Krvava zemlja (o ratu u Bosni i Hercegovini), Što smo mu učinili (Hrvatska i Gotovina) i Što je zapravo EU. Radi i živi u Zagrebu.