Makovo zrno

Treća prozna knjiga Nevena Ušumovića dokazuje da je riječ o autoru koji na hrvatskoj proznoj sceni zauzima osobito mjesto. Prevoditelj i vrstan poznavatelj suvremene mađarske književnosti, Ušumović je i u svojim dosadašnjim prozama vodio živ i zreo književni dijalog s nizom velikih mađarskih/europskih pisaca, razgovor čiji je vrhunac upravo zbirka pripovijedaka “Makovo zrno” – svojevrsno svjetotvorno prevođenje djela još jednog Subotičanina, po mnogima i prvog mađarskog proznog modernista, Géze Csátha (1887. – 1919.).

No ovdje nije riječ ni o zavičajnom „jednačenju po mjestu tvorbe“, ni o autorskom „jednačenju po zvučnosti“: ispisujući nove tekstove nadahnute razornim Csáthovim motivima, Ušumović ih smješta u Suboticu rata i neposrednog poraća, u vlastitu povijest, jezik i književnu tradiciju, stvarajući novo dijaloško raskrižje (Zagreb – Budimpešta – Beograd, a sve via Subotica) i pripovjedne svjetove u kojima bi se Csáthovi junaci mogli osjećati kao kod kuće, iako je od njihova dolaska na svijet prošlo već ravno stotinu godina.

Originalnost, koncept, izvedba… Ušumovićev autorski postupak ne da se usporediti ni s čim što domaća književnost danas nudi. Snažne i razorne, njegove proze istodobno zastrašuju i tjeraju na smijeh, kroz svoje naturalističke (i simbolističke, i ekspresionističke) igre, one simuliraju rad povijesti – rad povijesti nad nama, kao i nad svim znakovnim sustavima – rad koji se u konačnici često svodi na pogubnu i oslobađajuću – ironiju.