Dnevnik besposličara

Radenko Vadanjel još je jedan od pjesnika generacije devedesetih koji su se nakon uspješnog pjesničkog predstavljanja (o čemu svjedoči uvrštavanje u cijeli niz antologija i izbora) okrenuli prozi. U knjizi priča Vadanjel ispisuje izrazito urbane priče smještene u provincijski gradić. Njegovi preljubnici, prevareni muževi, besposličari koji čitaju T. Bernharda “poredani uzduž šanka, blagonaklono se smješe i prepuštaju slatkom ništavilu”.

Naizgled dramatične događaje u njihovu životu uspijeva razgraditi posvemašnja rezigniranost i umrtvljenost. Vadanjelovi likovi iznad su društvog prosjeka, bar po svom uvidu u problem, ali oni nisu akteri, nego promatrači koje je umor savladao. Oni nemaju posla ili rade posao koji ne žele raditi, ali njihovo otpadništvo nema u sebi gordosti niti bunta, oni nemaju snage ni da se brane. A onda ih, posve neočekivano, iz mrtvila trgne teška bolest ili nečiji slučajan dodir.

Vadanjel je ispisao oporu ali i melankoličnu knjigu koja lako zavodi čitatelja, knjigu koja će se na mapi nove hrvatske proze smjestiti negdje između Romana Simića, s kojim dijeli iznimnu posvećenost jezičnim i sadržajnim detaljima, i Gordana Nuhanovića, koji poput njega, dobrohotno razobličuje provincijsku učmalost.