Blog

Pročitajte početak romana Suzanne Collins “Svitanje nad žetvom”, nastavak jedne od najpopularnijih distopijskih serija romana svih vremena – IGARA GLADI u prijevodu Paule Jurišić

„Sretan ti rođendan, Haymitchu!“

Mogu duže spavati, jedino je zbog toga vrijedilo roditi se na dan žetve. Sve ostalo prava je grozota. To što smo tog dana pošteđeni škole ne umanjuje jezu koju osjećamo dok nam izvlače imena. Možda i ne budeš među njima, ali sigurno ti nije do torte kad dvoje djece odvuku u Kapitol kao žrtvenu janjad. Okrenem se i pokrijem se po glavi.

„Sretan ti rođendan!“ desetogodišnji mi brat Sid protrese rame. „Naredio si mi da te probudim kao pijetao. Rekao si da želiš u šumu čim svane.“

Istina. Nadam se da ću posao privesti kraju prije svečanosti kako bih popodne radio ono što najviše volim – dangubio i družio se sa svojom malom, Lenore Dove. Majka mi otežava i jedno i drugo, redovito me podsjeća da nijedan posao nije toliko težak, prljav ili zeznut te da se i najveći siromah može dočepati kojeg novčića i pustiti druge da budu jadni. Ali, s obzirom na dvojakost ovog dana, mislim da bi mi mogla progledati kroz prste obavim li najprije svoje. Igrotvorci su ti koji bi mi mogli pomrsiti račune.

„Haymitchu!“ Sid će plačnim glasom. „Evo sunca!“

„Dobro, dobro. Evo i mene.“ Otkotrljam se na pod i navučem hlače skrojene od vreće za brašno koje nam država dodjeljuje. Zato na dupetu nosim natpis DONIRAO KAPITOL. Majka ništa ne baca. Mlada je ostala udovica kad je otac poginuo u rudničkoj eksploziji, a othranila je Sida i mene pranjem odjeće i štednjom na svemu na čemu se da zaštedjeti. Pepeo izgorjelog drveta pretvara u lužnati sapun. Mljevenom ljuskom jaja gnoji vrt. Jednog će dana poderati hlače koje nosim na sebi i pretvoriti ih u trakice od kojih će istkati tepih.

Odjenem se i gurnem Sida na njegov krevet, a on uroni u pokrivač sašiven od krpica. Iz kuhinje zgrabim komadić kukuruznog kruha – rođendan mi je pa danas ne jedemo mrvljivu, tamnu smjesu od kapitolskog brašna. Majka vani već miješa krpe u kotlu iz kojeg se puši i mišići joj se napinju dok prevrće rudarski kombinezon. Tek joj je trideset pet, ali tuga joj se već usjekla u lice, kako to obično biva.

Opazi me na vratima pa obriše čelo. „Sretan ti šesnaesti! Džem je na štednjaku.“

„Hvala, majko.“ Ugledam tavu s kuhanim šljivama i umočim kruh prije nego što izađem. Te sam šljive neki dan pronašao u šumi i lijepo je iznenađenje vidjeti ih skuhane i ušećerene.

„Danas ćeš morati napuniti rezervoar“, majka mi dobaci kad prođem kraj nje.

Imamo hladnu tekuću vodu koja teče u toliko tankom mlazu da se vjedro puni sto godina. Tu je i posebna bačva u koju skupljamo čistu kišnicu, a majka dodatno naplaćuje pranje vodom iz nje jer odjeća bude mekša, no uglavnom koristi vodu iz bunara. Uz sve to pumpanje i tegljenje, punjenje će, i uz Sidovu pomoć, potrajati barem dva sata.

„Ne može čekati do sutra?“ upitam.

„Ponestaje mi vode, a čekaju me planine odjeće“, odgovori.

„Popodne, onda“, kažem pokušavajući prikriti ljutnju. Ako žetva završi do jedan, a ne postanemo ovogodišnja žrtvena janjad, do tri bih mogao dovršiti posao pa još stignem vidjeti Lenore Dove.

Maglena zavjesa zaštitnički ovija trošne, sive kuće Ležišta. Bio bi to čak ugodan prizor da nije raštrkanih krikova djece koju progone u snovima. Posljednjih tjedana, kako se bliže pedesete Igre gladi, ti su zvukovi sve prisutniji, baš kao i turobne misli koje pokušavam odagnati. Druga je Kvartalna pokora. Dvostruko više djece. Nema smisla razbijati glavu, kažem si, ionako ništa ne možeš učiniti. Nešto kao dvostruke Igre gladi. Ne može se utjecati na ishod žetve kao ni na ono što slijedi. Zato ne hrani noćne more. Ne paničari. Ne daj Kapitolu to zadovoljstvo. Već su nam dovoljno uzeli.

Autor fotografije (C) Todd Pitt