Blog

U siječnju 2018. otputovao sam s obitelji na odmor u Keniju. Odvažili smo se otići daleko na otvoreno more, na svjetlucave valove. Zaronili smo i naišli na jato riba – i kompilaciju sivkastozelenih, sivkastoplavih, sivkastobijelih stijena i algi koja je nekoć bila živi koraljni greben. Te je večeri naša jedanaestogodišnjakinja izrekla ono što nam je svima bilo na umu. Rekla je to tiho, kao jednostavnu izjavu. “Nije bilo boja. U filmovima izgleda tako lijepo i šareno. Ali znam da takvih koralja ima samo u filmovima. U stvarnom životu nikad nije tako.”

Kažem svojoj kćeri da je postojalo vrijeme kad su koralji zaista bili tako lijepi, vidio sam ih svojim očima kad sam bio dječak. Izgledali su kao u Potrazi za Nemom, boja tako blistavih da je bilo bolno gledati u njih. Bio je to svijet kao iz bajke, ali sad ga više nema.

Ne znam kako da je utješim.

Ona će morati tješiti mene.

Često me pitaju zašto pišem o klimi, a ja uvijek odgovaram: “Kako bi itko mogao pisati o nečemu drugom?” Za mene ne postoji bolje estetsko pravilo od onoga koje je jednom prilikom izrekao Hemingway: “Piši čvrsto i jasno, o onome što boli.” A mene ništa ne boli više od spoznaje da moja djeca nasljeđuju svijet koji umire.

Moj roman nije pokušaj “raspravljanja” o klimatskoj krizi. Po mom je mišljenju svaka rasprava o tome besmislena jer je klimatska kriza objektivna, znanstveno dokazana činjenica. Umjesto toga, Ako sve i nestane moj je pokušaj da opišem naše misli i osjećaje o svijetu koji vidimo oko sebe, portret suočavanja ljudske psihe s činjenicom da naš planet neizbježno postaje sve nestabilniji i sve manje pogodan za život ljudskih bića. 

Knjigu sam odlučio strukturirati oko četiriju središnjih psiholoških reakcija: panike i šoka u prvom dijelu romana, poricanja i egocentričnosti u drugom, tuge i mržnje u trećem te otpora u četvrtom dijelu. Te osjećaje, u različitoj mjeri, nalazimo u svim ljudima. To su shvatljivi, uobičajeni i prirodni refleksi. Usto sam želio pokazati da i u vrijeme kaosa svakodnevni život teče dalje – trivijalne i beznačajne stvari koje nas stalno izjedaju ne nestaju, samo mijenjaju melodiju.

Ponekad mi kažu da im je moja knjiga bila zabavna, čak i da im je izmamila osmijeh. Drago mi je, naravno – postoji neosporna nota crnog humora u našoj nevolji i drago mi je ako sam to uspio uhvatiti. Drugi su, pak, moju knjigu nazvali “satirom”, a ako time misle reći da Ako sve i nestane ironizira naš suvremeni život i budućnost, to zvuči prilično točno. Ako čitatelj, međutim, tvrdi da knjiga nije realistična, želio bih ga zamoliti da pogleda kroz prozor i opiše što vidi.

Ovim svojim romanom želim postaviti pitanja o vjeri čovječanstva u svijet koji brzo gubi uporište. Tko si kad se nađeš suočen s katastrofom? I koja je tvoja odgovornost? Osjećaš li odgovornost prema budućim naraštajima? Svojoj obitelji? Samome sebi?

Roman Ako sve i nestane u svojoj se srži vrti oko velike dileme klimatske krize: čovječanstvo ima samo jedan planet, ali svatko od nas ima samo jedan život. Pa što želimo učiniti s njim?