Prije dosta godina, davno prije nego što sam počela pisati ovaj roman, bila sam na odmoru u Francuskoj na Côte de Granit Rose, ili Ružičastoj granitnoj obali, gdje se sredinom ljeta u ponoć na obzorju vidi svjetlo.
Hodala sam kilometrima uz obalu i divila se iznimnim oblicima stijena, glatkih, senzualnih i nagomilanih poput toplih tijela na suncu, što je podsjećalo na skulpture, na Barbaru Hepworth, na Henryja Moorea.
Taj dio obale Bretanje prošaran je otocima, od kojih su mnogi plimni – Francuzi ih zovu presqu’îles. Gotovo otoci. Za oseke lunjala sam vlažnim pijeskom punim morske trave u nijansama tamnozelene i smeđe, pokraj ruzinavih trupova starih čamaca, prema otočiću na kojem se smjestila tek jedna, usamljena kuća. Pogledala sam prema njoj i istog trenutka osjetila poznato uzbuđenje, srsi su mi prošli niz vrat, a srce mi je zakucalo brže. Bio je to početak nečeg – ili barem prve naznake da nešto započinje.
Sutradan nakon te šetnje hodala sam opet i otišla dalje obalom, putem sam uspjela baš grozno iščašiti gležanj. Ostatak odmora morala sam provesti na sklopivoj stolici u vrtu, s pogledom na more, šalicom čaja uz lakat i bilježnicom u krilu. Kod one kuće na otoku nije me uzbudilo samo to što je bila slikovita i na osami nego i to što je od svojeg stanovnika tražila određenu vrstu predaje vremenskim prilikama. Čovjek koji bi tu živio, bio bi na milosti i nemilosti plime i oseke.
Nedugo nakon što sam se vratila u London, počela sam pisati. Do ljeta sam već zapela: upetljala sam se u priču koja mi je djelovalo beznadno sumorno, a pripovjedač joj je bio lik koji se ničim nije mogao iskupiti. Onda sam jednog jutra, zato što se više jednostavno nisam mogla suočiti s pomišlju da opet sjednem za stol i nastavim se boriti s tim romanom, umjesto pisanja otišla u Barbican, na izložbu pionirke apstraktnog ekspresionizma Lee Krasner.
Lee Krasner u Sjedinjenim je Američkim Državama dobro poznata, no u Britaniji se u to doba u stalnom postavu mogla naći tek jedna njezina slika, a ja za tu slikaricu nisam bila ni čula. Izložba mi se svidjela, svidjela su mi se njezina monumentalna, dirljiva, životna, katkad i užasavajuća djela. Posebno me se dojmio jedan trenutak iz njezine biografije, kad je, razočarana nizom slika na kojima je radila, sva ta djela strgnula sa zidova atelijera i poderala ih na komadiće.
Nekoliko tjedana poslije vratila se u atelijer. „Ima ovdje dosta stvari... koje su me počele zanimati“, rekla je Krasner u razgovoru za časopis Arts Magazine 1973. „Počela sam skupljati razderane komade vlastitih crteža i opet ih lijepiti. Onda sam stala rezati neke od svojih starih ulja. Na nešto sam tu onda nabasala pa sam potom počela izvlačiti dosta nedovršenih platna, a onda i njih razrezivala.“
Lee Krasner iz tih je komadića potom izrađivala svoje kolaže, „džungle egzotičnih boja i oblika“, kako je pisalo u jednoj oduševljenoj kritici s izložbe.
Kući sam se vratila pješice i poslala mejl agentici. Napisala sam joj da ono na čemu trenutačno radim neću više nastavljati jer tekst jednostavno ne mogu uobličiti tako da funkcionira. U glavi sam ga poderala, razderala na komade. Počela sam raditi na nečem posve različitom.
Nekoliko godina poslije, kad sam počela pisati Plavi sat, vratila sam se krhotinama starog romana. Izvukla sam iz njega plimni otok i iako je dobio novi, posve drugačiji glavni lik, u novo djelo uvukli su se odjeci onog dana kad sam odustala od ranijeg romana: jedan od glavnih likova bit će likovna umjetnica, koja će katkad stvarati s pomoću pronađenih predmeta i korištenjem razbijenih stvari. Kad sam počela razmišljati o svojoj umjetnici, još mi se nešto motalo po glavi s one izložbe Lee Krasner, sad već zloglasan citat jednog od njezinih učitelja, Hansa Hofmanna, koji je, kad je vidio jedno od njezinih djela, primijetio kako je „tako dobro da čovjek ne bi pogodio da ga je naslikala žena“.
Položaj likovnih umjetnica nesumnjivo se poboljšao od tridesetih do devedesetih godina 20. stoljeća, ali ne baš toliko koliko bismo se ponadali: u (navodno) epohalnom tekstu E. H. Gombicha, Povijest umjetnosti, 1950. nije spomenuta ni jedna žena, a u šesnaestom izdanju iz 1995. navedena je samo jedna. To je bio svijet likovne umjetnosti kakav bi oblikovao Vanessu Chapman, svijet u kojem su djela slikarica bila manje vrijedna, rjeđe izlagana i gdje je izražavanje pohvale sadržavalo i primjese neprijateljskog stava i mizoginije. Bio je to svijet u kojem bi nekamo morala pobjeći kako bi mogla stvarati slobodno, morala bi svoj život organizirati na nekom zabačenom mjestu, negdje gdje bi mogla živjeti oslobođena veza sa svijetom.
Lokacija
Eris, plimni otok na koji je Chapman pobjegla, ne postoji, ali bi lako mogao postojati. Škotska obala može se pohvaliti s čak 168 otoka koji nisu manji od jutra, kao i stotinama manjih otoka, od kojih su neki plimni, neki nastanjeni, a neki potpuno prepušteni divljini. Neki su nastanjeni već tisućama godina, neki su mirne idile, dok drugi imaju izrazito krvavu povijest.
Proteklih nekoliko godina, otkako sam počela provoditi sve više vremena u Škotskoj, dosta sam putovala njezinim iznimno raznolikim krajolicima, usput skupljajući slike, kako doslovno (na telefonu), tako i u glavi. Dok sam razmišljala o romanu, počela sam uobličavati jedinstvenu viziju mjesta na kojem je zrak pun vode, a obala se ljeska pod kosim zrakama zimskog sunca, gdje u šipku ima palčića, a škanjci lete nad glavom u laganim, lijenim i prijetećim krugovima. Gdje su ljeti brjegovi obrasli zelenim baršunom, cvjetovi štipavca mirišu na kokos, a kad zakoračiš u šumu, čuješ samo kako škripu stabala i kako negdje u daljini huče valovi.
Tu sam zamislila da Vanessa hoda, traži nadahnuće i predmete koje bi uvrstila u svoja umjetnička djela. Tu je mjesto radnje počelo oblikovati samu radnju: vidjela sam je kako hoda žalom, skuplja oblutke ili glatka stakalca, ili u šumi, gdje bi našla zanimljiv komad drveta, ili pak bijelu kost.
Kost, potpuno ogoljenu. Taj mi se izraz onda zakvačio u glavi, privlačio mi je pažnju kao što staklo uhvati zrake svjetla, morala sam se zaustaviti i neko ga vrijeme analizirati, premetati po glavi, razmotriti iz različitih rakursa. Doveo me do pjesme Dylana Thomasa koju sam iskoristila za epitaf Plavog sata, do „smrti što neće gospodstva imat“; a dalje onda do ideje ostavštine, važnosti onoga što ostavljamo za sobom. Počela sam se pitati što bi Vanessa ostavila iza sebe, razmišljala o tome koliko su često ostavštine predmet spora, osobito kad su vrijedne, razmišljala sam kako često nastaju sporovi oko značenja djela nekog umjetnika, nakon smrti. Značenje Vanessina djela, shvatila sam, morali bi objašnjavati drugi, ali tko bi mogli biti ti ljudi? Neki prijatelj? Netko potpuno izvana?
I tako se roman počeo oblikovati, dobio je mjesto radnje i lik, kao i sukob... ostalo je još samo sve to povezati tako da od dijelova nastane cjelina. Kiparica Barbara Hepworth spominjala je svoju fascinaciju „novim problemom koji bi iskrsnuo sa svakom skulpturom… vrstom forme koja bi proizašla iz ostvarenja osobnog suglasja s materijalom“. Mislim kako pisanje romana može imati sličan učinak, baš poput traženja oblika u kamenu, pokušaja da se nađe oblik nečem što oblika nema, da se ustanovi jeste li uopće odabrali odgovarajući materijal i potrage za odgovarajućim jezikom kojim biste taj materijal na svojim stranicama potom oživjeli. Budete li imali puno sreće, možete ostvariti nešto lijepo, ili intrigantno, nešto čemu ćete se htjeti vraćati, razmotriti to iz različitih rakursa da vidite što bi se u tome moglo otkriti.
Autorica fotografije © Paula Carskiey
