Pavao Pavličić

Pavao Pavličić, prozaist i povjesničar književnosti (Vukovar, 16. VIII. 1946). Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Vukovaru. God. 1969. diplomirao komparativnu književnost i talijanistiku na Filozofskome fakultetu u Zagrebu; doktorirao je 1974. radom o sesti rimi u hrvatskoj književnosti. Od 1970. zaposlen je na Odsjeku za komparativnu književnost istoga fakulteta, gdje je od 1980. izvanredni, a od 1985. redoviti profesor. Od 1996. redoviti je član HAZU. U znanstv. radu ističu se tri tematska područja: starija hrv. književnost, osobito barok i manirizam (Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti, 1979; Poetika manirizma, 1988; Barokni stih u Dubrovniku, 1995; Studije o Osmanu, 1996; Barokni pakao: rasprave iz hrvatske književnosti, 2003), književna genologija (Književna genologija, 1983), versifikacija (Stih u drami & drama u stihu, 1985; Stih i značenje, 1993; Hrvatski dramski stih, 2000) i moderna hrv. lirika (Moderna hrvatska lirika, 1999). Književnim radovima javio se unutar tzv. fantastičarske generacije ; kasnije se opredijelio za poetiku detekcijske proze, kombinirajući je povremeno s društvoangažiranom prozom i s elementima fantastike. Napisao je šezdesetak proznih knjiga.