Blog

Ulomak iz zbirke priča o Vječnome Gradu iz pera dobitnice nagrade Pulitzer Jhumpe Lahiri – “Rimske priče” u prijevodu Ane Badurine.

Najprije treba objasniti da su se tulumi kod P. održavali svake godine u njezinu domu, jednog subotnjeg ili nedjeljnog popodneva tijekom blage zime, u kakvoj uglavnom uživamo u ovom gradu.

Za razliku od zahtjevnog niza ostalih, uvijek neizvjesnih zimskih tuluma provedenih s obitelji, rođendan kod P. početkom nove godine bio je ležerna, opuštena, nikad predvidljiva prigoda. Rado sam iščekivao gungulu u kući punoj ljudi, lonce pune vode koja samo što nije zakuhala, pomno odjevene supruge uvijek spremne pomoći u kuhinji. Pričekao bih da počne djelovati pokoja čaša pjenušca prije ručka, kušao slasna predjela. Zatim bih se pridružio odraslima koji se okupljaju na trijemu da udahnu svježeg zraka, pripale cigaretu i komentiraju nogometnu utakmicu djece koja se neumorno igraju na livadi.

Atmosfera na tulumu bila je topla, ali i bezlična zbog količine ljudi koji su ga pohodili, koji su se poznavali ili predobro ili nimalo. Čovjek bi se zatekao pred dvjema različitim skupinama, dvjema suprotnim strujama koje se susretnu u moru i na trenutak oforme savršeno simetričan lik pa se odmah zatim ponište. S jedne strane ljudi poput mene i moje supruge, stalni gosti, dugogodišnji prijatelji P. i njezina muža, a s druge strane naši pandani: stranci koji bi se pojavili nekoliko godina zaredom ili čak samo jednom.

Dolazili su iz različitih zemalja zbog posla ili zbog ljubavi ili da promijene okruženje ili iz najzagonetnijih razloga. Bili su nomadi koji su me intrigirali – možda prototipovi za neku moju eventualnu priču, ljudi koje bih sreo i mirno promatrao samo kod P. U kratkom roku uspjeli bi posjetiti gotovo čitavu zemlju, vikendima uživati u okolnim mjestašcima, u veljači skijati po našim planinama, a u srpnju plivati u našem bistrom moru. Površno bi svladali naš jezik, priviknuli se na hranu, oprostili svakodnevni metež. Iznova bi sa žarom naučili povijesne događaje koje smo mi upamtili kad smo bili mali da bismo ih zatim gotovo zaboravili – kako su se nizali carevi, njihove pothvate. S ovim su gradom imali strateški odnos, ali nikad nisu dosita uronili u njega, svjesni činjenice da će prije ili poslije njihov boravak u gradu završiti i da jednog dana više neće biti tu.

Bili su toliko drugačiji od ljudi iz moje skupine: ljudi rođenih i odraslih u Rimu, ljudi koji se žale na zabrinjavajuće propadanje grada, ali koji ga nikad ne bi mogli napustiti. Ljudi kojima je odlazak u drugi kvart u tridesetoj – otići u neku drugu ljekarnu, po novine do nekog drugog kioska, sjesti za stol u nekom drugom kafiću – bio istovjetan odlasku, velikoj promjeni, prekidu.

P. je bila stara prijateljica moje žene. Poznavale su se godinama, još i prije nego što smo prohodali, s obzirom na to da su odrasle u istoj ulici s lijepim zgradama. Kad su bile djevojčice, igrale su se zajedno dokasna, pohađale istu osnovnu školu, a zatim i istu zahtjevnu gimnaziju, odlazile kupiti krijumčarene cigarete kod nekog sumnjivog tipa iza u to doba još prilično mirna trga. Krenule su zajedno i na fakultet, a nakon diplome unajmile su stan na petom katu u samom centru grada. Zajedno su ljeti proputovale nekoliko stranih zemalja, o tim iskustvima i dalje vole govoriti. Zatim su se razdvojile zbog ljubavi: moja je žena upoznala mene na novogodišnjem tulumu, a P. se udala za bezlična, ali simpatična odvjetnika, muškarca srednje građe, zgodna, ali blago razroka, te je postala majka četvero djece, trojice sinova rođenih jednog za drugim, a zatim, poput jednostavna, ali nužna deserta nakon večere u tri slijeda, djevojčice.

Prije nekih pet godina, nedugo nakon rođenja curice, P. je bila na samrti. Čuveni liječnik, također jedan od uzvanika, spasio joj je život vrlo riskantnim kirurškim zahvatom. Otad je ta godišnja zabava, to sunčano popodne oko njezina rođendana, taj obilni i veseli ručak redovito okupljao široku lepezu ljudi. P. je voljela imati punu kuću i povezivati prijatelje, rodbinu, susjede, roditelje prijatelja iz razreda svoje djece. Voljela je otvoriti vrata više od pedeset puta, častiti goste jelom i razmijeniti dvije riječi sa svakim.

Zahvaljujući svojoj ženi, dakle, jednom godišnje išao sam u tu kuću pomalo na osami, malo izvan grada. Do nje se dolazilo vijugavom, živopisnom cestom duže koje rastu čempresi i slapovi bršljana. Cestom koja te odnese, gradskom cestom koja izlazi na more, koja gradsko ludilo odmah ostavi otraga. U nekom trenutku trebalo je skrenuti desno, trebalo je paziti, lako je promašiti skretanje. Na tome mjestu pretvara se u neku vrstu rezidencijalnog labirinta, s uskim, sjenovitim i neasfaltiranim uličicama. Kuće se ne vide, samo visoke kapije, kućni brojevi urezani u kamen.

Kuća u kojoj je P. živjela s djecom, mužem i dva psa nalazila se na kraju tog labirinta. Bila je to prostrana, prilično nova, prozračna kuća s velikim i otvorenim prostorijama i dovoljno mjesta da se njome može kretati više od stotinu ljudi. Na prvu me podsjetila – kuća je bila na velikom terenu bez ijedne druge građevine u blizini – na bijelu i četvrtastu stijenu posred zelena mora. U daljini se nazirao blijed obris grada u kojem smo stanovali moja žena, ja i gotovo svi ostali gosti. Bilo je prilično dojmljivo biti ondje umjesto u našem stanu, ugodnom, ali zbijenom, u kojem svaka knjiga, svaka žlica, svaka košulja ima svoje mjesto, u kojoj su mi svaka prozorska klupčica i svaka šarka poznate, a desetak ljudi treba se stisnuti da bi stalo za stol. Stanu u kojem prozori gledaju samo na druge stanove, druge prozore, druge slične živote.

Pet su se godina moja sjećanja na taj tulum miješala. Svake je godine bio drugačiji, svake mi se godine činilo da je i manje-više isti. Vodio sam iste razgovore koje bih odmah zatim zaboravio, prakticirao dva zahrđala strana jezika koja sam nekoć učio, ali sam ih i dalje natucao. Uživao sam, možda i previše, u istim delicijama s trpeze, nekoliko se puta vraćao po još ne mareći za višak kilograma koji mi je, pak, smetao nakon blagdanskih prejedanja. Pozdravio bih prijatelje i izljubio žene od četrdesetak i pedesetak godina koje su strogo odbijale izigravati “gospođeˮ. Namirisao bih njihov skupocjeni parfem, na trenutak dodirnuo toplu kožu njihova ramena, divio se lijepim dekoltiranim haljinama koje su si mogle dopustiti u svojim godinama, u našim godinama. Na tulumu kod P. osjećao sam se prihvaćeno, maženo, istodobno ugodno zanemareno, slobodno. Distancirali bismo se od svog lagodnog i nesavršenog života, od uobičajenih gnjavaža. Primijetio bih kako se vrijeme rasteže i kako se, barem na nekoliko sati, ukida svaka odgovornost.

Ne bih bio u stanju razlikovati jedan tulum od drugoga, što se dogodilo, detalje, da mi se jedne godine nije dogodilo nešto neobično, zapravo banalan potres koji je označio rez u mom životu.