Bezimena
Jagoda Marinić
Jagoda Marinić pošla je uskim putom između testova iz tinejđerskih časopisa i hermetičnog nizanja razmišljanja o književnosti, ljubavi i sudbini – i vrlo sretno izašla sa svime na kraj. (...) Život ipriča povezani su na originalan način: glas koji se mladoj ženi javlja jest glas njezine priče, priče koju on amora ispričati da bi zadobila samu sebe; priča je, pak, onošto svi doživimo i što ostavljamo na pragu grugoga svijeta, svijeta u kojem nema više pričanja priča. (booksa.hr)
Autoričin odmak od mimetičke proze, inzistiranje na fragmentariziranom pripovijedanju kojemu u središtu nije fabuliranje već promišljanje neuralgičnnih točaka modernoga "stanja duha", urodili su nekonvencionalnim romanom koji se obraća i publici sklonijoj višesmjernim negoli jednosmjernim narativnim "cestama". (Mirjana Jurišić, Večernji list)
Suvereno ispripovijedan, te unatoč krajnje kompleksnoj strukturi nadasve čitak, roman “Bezimena” njemačke autorice Jagode Marinić zaplijenit će čitalačku pažnju dubokim uranjanjem u duh sadašnjosti, zrcaleći samorazumljivost suvremene egzistencije, svedene na sloterdykovsku besmislenost preferencija naočigled smrti, a da sam pritom nužno ne bude egzistencijalistički.
Pripovjedačičin intimni razdor, ocrtan pred kulisom suvremenog društva, čije se vrijednosti svode na zabavu i potrošnju, daleko je od nelagode “bačenosti u svijet”, jer ta se već odigrala u neispričanoj, no znalački sugeriranoj predradnji romana. Tako ni strah, što ga pripovjedačica u svom dominantnom “dnevnom egu” pretače u bijes, ne bi li njime zatomila ljubav, a s njom, dakako, i neizbježnu bol, neće biti onaj egzistencijalistički, što ga filozofi rado definiraju kao konfrontaciju s ništavilom i ništavnošću u samim temeljima postojanja, već će nam se u psihoanalitičkom svjetlu razotkriti kao nelagoda i bojazan zbog nečeg nekoć prisnog i poznatog, što bi se, još uvijek potisnuto, iz sigurnih sfera nesvjesnog na bolan način moglo vratiti u svijest.
Na tom tragu i notornu nemogućnost pripovjedačičinog “noćnog”, emotivnog ega da razvije “spasonosnu” komunikaciju s onim “dnevnim”, bešćutnim, valja tumačiti kao mehanizam obrane od naslućene mogućnosti da realnost probije bedem simulacije i urodi onime što Baudrillard naziva terorom. Jer, najveći teroristi nad samima sobom u osnovi smo ionako mi sami.
Boris Perić
Linearna struktura – roman je podijeljen na po sedam poglavlja “budnosti” i “sna”, pisanih iz različitih perspektiva u odnosu na pripovjedačičino noćno i dnevno “ja” – predlaže, naravno, linearno čitanje. Kratke aluzije na moguću priču, utisnute u niz fusnota i umetnutih tekstualnih fragmenata, pritom se slobodno mogu doživljavati kao neka vrsta vezivnog tkiva. Na taj način, međutim, vanjska priča o ženi koja je izgubila bol i suze, pa samim time nije više sposobna ni za ljubav (a ipak se, krajnje šeprtljavo, zaljubljuje), gubi početak, jer taj ćemo uzalud tražiti na prednjim stranicama knjige. U pripovjedačičinu životu nešto se očevidno prelomilo, ostavivši za sobom emotivnu pustopoljinu, ali i podvojenost glasova njene svijesti i savjesti na dnevne i noćne. Što je to točno moglo biti – ljubavni brodolom, roditeljska trauma ili nešto treće? – nalazi se gotovo izvan teksta, u sferi šaputanja, izvrtanja i nijemog grča što ga je svatko bar jednom osjetio, kad je valjalo priznati nešto istinski neugodno. Izvjesno je jedino da je upravo taj moment pripovjedačicu lišio imena, ostavivši je kao otupjelu, podvojenu jedinku u razderanom svijetu nesnosne dnevne stupidnosti i ništa snošljivije noćne patetike. Bol, koju je pripovjedačica pritom izgubila, kodirana u noćnim monolozima kao uvjet emotivnosti, postaje tako predmetom tugaljive potrage za dobrovoljno napuštenim životom, pa je priča, koja do kraja ostaje neispričana, zapravo i priča o boli, u kojoj se “zen-metoda metafizičkih zaušnica” pretače u retoriku prilično crnog dnevnog humora, usmjerenog još jedino na zazivanje bezbolnog svijeta.
Doista, kritika je gotovo jednoglasno zamijetila da autorica u svom romanu pričanje priča nadomješta oslikavanjem situacija, što nam, opet, sugerira i određenu mogućnost nelinearnog čitanja. Sve to, naravno, ni izdaleka ne bi bilo moguće bez filigranskog jezičnog tesanja teksta, da ne kažemo zavidne jezično-stilističke razine, koja u vještim kombinacijama pritajene metafikcije i priručnih metafora svakodnevnog života ipak samo uvjetno dopušta prodor noćnih glasova u dnevnu stvarnost. (…) Jagoda Marinić, spomenimo i to, rođena je 1977. u njemačkom Waiblingenu kao dijete hrvatskih emigranata iz Dalmacije. Po studiju germanistike, anglistike i politologije zarana počinje pisati, tako da joj je “Bezimena” već treća objavljena knjiga. Sretno uronjena u jezično-stilističku riznicu njemačkog govornog prostora, “Bezimena” se svojom vanjskom radnjom savršeno uklapa u egzistencijalno-socijalne okvire europske današnjice, obilježene fragmentacijom, zbunjenošću i nesigurnošću s jedne, te neumoljivim zahtjevima za korektnošću i formom s druge strane.
- Jezik: Hrvatski
- Broj stranica: 116
- Uvez: Meki
- Dimenzije: 14,0 x 20,0 cm
- Težina: 105 g
- Nakladnik: AGM
- Godina izdanja: 2009.
- ISBN: 978953174556
- Jezik izvornika: Njemački
