Naše doba nije doba remek-djela. Po mom skromnom sudu, ona su se posljednji put događala sredinom prošloga stoljeća. Tako je i s ovom genijalnom i neodoljivom knjigom koju odnedavno imamo prigodu čitati u novom prijevodu što ga potpisuje pjesnik i prevoditelj te sjajan gitarist Dinko Telećan. Ovo bogato, raskošno, melankolično, zabavno, moćno djelo najvažniji je "komad" Cortazarova djela, a svojom vibrantnošću i danas zavodi mnoge koje unatoč svemu nije napustila potreba za vrhunskim literarnim užitkom. Pariz i Buenos Aires pozornice su velike potrage u kojoj glavni lik Horacio Oliviera pokušava dosegnuti puninu vlastita života, ali zbog naravi tog istog života kreće se, zapravo, po krhotinama. Ova je knjiga posve obilježila moje ljetovanje, malo se čega sjećam osim nje, premda nije prošlo ni mjesec dana otkako sam je vukao sa sobom na kupanje. I sam sam se, čitajući je, nebrojeno puta učlanio u Klub zmija i sjedio u oskudnom pariškom stančiću dok je svirao džez, a razgovaralo se o Mondrianu, Milesu Davisu ili, gle, o ljubavi koja nas može pogubiti.

U posljednje vrijeme u nas se dogodilo nekoliko knjiga koje u sebi imaju pseudobiografsku ili autobiografsku vodilju, koje se temelje na stvarnim biografijama autora ili u tim biografijama nalaze jasno ishodište za djelo u cjelini. Nekoliko takvih knjiga imalo je solidan uspjeh, evo istaknut ču samo ovaj posljednji; riječ je o dobrom romanu Bekima Sejranoviča "Nigdje, niotkuda", nedavno nagrađenom uglednom nagradom Meše Selimoviča. No, dio je publike prezreo takve postupke pravdajući taj prezir rečenicom: "Pa pisac bi trebao izmišljati, a ne pisati što se doista događalo, pa to je tako lako!" A nije lako, nimalo. I pisac uvijek izmišlja. Ako ne vjerujete meni, pročitajte Kunderinu "Umjetnost romana", ako ne povjerujete ni njemu, vjerujte sebi, čovjek ima pravo i na stranputice. Na više od osam stotina stranica Amos Oz drži nas u šaci i ozbiljno revidira moju tezu s početka ovih preporuka - remek-djela ipak postoje i danas. I imaju u ovom slučaju sve odlike prvoklasne autobiografije! Toliko, stvarno vrijedi čitati ovu potresnu, veliku knjigu. Kišna popodneva koja nam se spremaju nameću se kao idealno vrijeme, a mjesto ćete lako naći i sami. I još nešto, nemojte biti sami dok je čitate, toliko ćete puta poželjeti nekome pročitati ulomak, neku rečenicu ili dijalog.

Jeste li ikad čuli za subprimes-kredite ili hedge-fondove? Jesu li kriza i kokain blisko povezani? I ima li spasa ovom pokradenom svijetu kojim upravljaju moćnici u staklenim neboderima skriveni iza kratica, fondova te, nažalost, ponekad i Vlada? Ova uznemirujuća knjiga (istina je jednostavno takva) donosi sliku svijeta koja se, da bismo ostali mirni potrošači, uporno maskira koječim, često i strategijama koje nemaju veze sa zakonima, a kamoli s moralom. Ovaj bivši Mitterandov savjetnik pristupa traženju odgovora na novonastalu krizu humanistički i vizionarski, nudi rješenja i odgovore. A to je, smatram, vrlo pošteno jer čemu razglabanje o krizi bez ponuđena rješenja, nekako, stvarno nije fer. Ova slojevita i ozbiljna knjiga ipak se lako čita, razlog je tomu, dakako, autor, ali velikim dijelom i sjajna prevoditeljica Vanda Mikšić, koja je svoju jezičnu finoću iskušala, primjerice, i na Bariccu i Kunderi. Čitati u tramvaju koji iskače iz tračnica!

I za kraj, kako sam vas vjerojatno već i naviknuo, jedna nova kuharica. Zlatko Gall ipak ima vremena između snimanja za televiziju kuhati i fotografirati te, kako iz naslova vidimo, krenuti na oksimoronsku dijetu. Ovaj prokušani glazbeni novinar s jednakom strašću pristupa u kuhinju kao što pohodi, npr. Arcade Fire na njihovim posljednjim koncertima. I opet, evo jedne lijepe, bogate i dobronamjerne kuharice po kojoj amateri poput mene doista lako mogu ići u nabavu hrane i kuhati. Gall nas podsjeća da se u kuhinji igramo i da budemo slobodni oponašati, prepisivati, pa čak i griješiti. Dijeta za bonkuloviće tako postaje i zabavno, opuštajuće štivo za sve one koji dok u pauzama na poslu jedu loš sendvič ili jednako loš komad pizze, sanjare o kaštelanskoj muri, brudetu ili čemu sličnom. Naši nam bjegovi služe da ostanemo ljudi, tako je i s tom sanjarijom o dobru obroku, ona nas doista ponekad može spasiti.